Nikada nisam umanjivao žrtve. Sjenke istine II. dio PDF Ispis E-mail

U povodu reagiranja profesora Vladimira Klarića pod naslovom „Sumrak istine“ objavljenoga 15. listopada 2015. godine u Kronici požeško-slavonskoj na moj tekst „Sjenke istine“ povodom članka „Sjećanje na hrvatske žrtve logora Glates.“

Vladimir Klarić tvrdi da je zapovijed za zločine stigla s vrha Jugoslavenske armije i nove države. Međutim, Broz je postao svjestan da se njegova naredba o postupanju prema zarobljenicima uglavnom ne poštuje pa je 13. svibnja 1945. napisao novu zapovijed koja je 14. svibnja dostavljena štabovima 1., 2., 3., i 4., armije te Glavnim štabovima Hrvatske i Slovenije. U ovoj naredbi stoji: „Preduzmite najenergičnije mjere da se pod svaku cijenu spriječi ubijanje ratnih zarobljenika i uhapšenika od strane jedinica, pojedinih organa i pojedinaca… Lica koja treba da odgovaraju za djelo ratnih zločina predavati na revers vojnim sudovima radi daljnjeg postupka.“ Vladimir Bakarić je krajem lipnja uputio Brozu i Kardelju pismo u kojem je upozorio na „loše ponašanje prema desetinama tisuća ljudi u zarobljeničkim kolonama“. Dana 5. srpnja 1945., pod dojmom Bakarićeva pisma, na Brozovu inicijativu usvojen je Zakon o davanju amnestije i pomilovanja. Tada su grupna strijeljanja poraženih vojnika uglavnom prestala, ali i dalje je bilo pojedinačnih smaknuća. Početkom kolovoza slijedi Ukaz o općoj amnestiji i pomilovanju. Tada je amnestirano 41.320 domobrana, a nakon naknadnih molbi još 5.035 domobrana. Dana 3. ožujka 1946. godine Broz je potpisao posljednji ukaz o amnestiji koji se odnosio na sve pripadnike „neprijateljskih vojnih formacija, osim onih protiv kojih je proveden krivični postupak.“ Siguran sam da je Broz prešutno odobravao strijeljanja pripadnika pojedinih zloglasnih ustaških i četničkih formacija, ali nema indikatora da je podržavao ubijanja nevinih ljudi. Privatno je osuđivao zločine te tražio razjašnjenja. Nije insistirao na kažnjavanju počinitelja kao što je to činio tijekom rata. Bio je glavni vinovnik šutnje o tragediji koja je zadesila dio poraženih vojnika i njihovih suradnika.

Profesor je napisao da sam veličao Josipa Broza Tita. Nikada nisam veličao Brozov lik i djelo te sam uvijek nastojao kvalificirano i kritički govoriti i pisati o svim negativnim i pozitivnim aspektima Brozova političkog djelovanja. Je li profesor Klarić jednom napisao tekst o Brozu i bio član njegove stranke? Jože Pirjavec je u svojoj knjizi Tito in tovariši naveo: „Montini (civilno prezime pape Pavla VI. op. V. T.) je bio tako 'impresioniran Titovom državničkom mudrošću i sposobnošću te njegovom ulogom u međunarodnim odnosima' da ga je smatrao iskrenim i najvećim zagovornikom mira u svijetu“. Isti autor je naveo: „Kardinal Jean-Marie Villot, državni tajnik Svete Stolice, izjavio je 'da Jugoslavija može biti sretna što ima Tita', a kardinal Eugene Tisserant mu se pridružio izjavivši: 'On je ponos jugoslavenskih naroda, i ako bi druge države imale Tita, ne bismo se trebali pribojavati za mir u svijetu…'.“ U povodu Brozove smrti papa Ivan Pavao II. napisao je, a Glas koncila prenio, da je „smrt predsjednika Tita nenadoknadiv gubitak, ne samo za Jugoslaviju, već i za cijeli svijet.“ Kardinal Augustino Casaroli je izjavio: „Tito je svijetu potrebniji više nego ikada.“ Jesu li i ovi crkveni velikodostojnici pripadnici „iste marksističke i kumrovečke škole prožete istom ideologijom“? Crkva je na ovim prostorima prvih deset godina Brozove vlasti proživjela najbolnije razdoblje svoje novije povijesti. Mnogi svećenici stradali su u poratnim godinama. Tada je bilo teško biti svećenik i vjernik. Vjernici u Jugoslaviji nikada nisu ostvarili potpunu slobodu.

Broz je nominiran za Nobelovu nagradu za mir koja mu je izmaknula za jedan glas. Primio je 98 najviših stranih odlikovanja, više u odnosu na sve državnike prije i poslije njega. Na sahranu Johna Kennedya došli su predstavnici 67 država, a na sahranu Josipa Broza Tita došlo je 209 stranih delegacija iz 127 država. Brozov sprovod je do tada najveće okupljanje svjetskih državnika, veće u odnosu na sahranu Winstona Churchilla. Povodom Brozove smrti, kada su Ujedinjeni narodi imali 153 države članice, 144 države spustile su zastave na pola koplja, a 53 države proglasile su dane žalosti. U više država proglašena je višednevna žalost. U Norveškoj, Alžiru, Tunisu, Egiptu, Siriji, Burmi i Tanzaniji proglašena je sedmodnevna žalost. Sahranu je, prema procjeni Eurovizije, pratilo 2 milijarde ljudi, najviše u 20. stoljeću. U najmanje 22 države, a prema drugim podacima u 57 država i danas postoje ulice, trgovi i druga mjesta koja nose njegovo ime. Samo u Italiji 8 ulica nosi Brozovo ime. Evo i jedne rečenice u izjavi Martina Luthera Kinga o Brozu: „Sjetite se Titove borbe 1941., 1948., 1950., 1968., … Branio je pravo na slobodu drugih, dovodeći i sebe i Jugoslaviju ponekad u težak položaj.“ Nekoliko njemačkih autora smatraju ga jednim od 10 najvećih zločinaca. S njima se slažu Vuk Drašković i Vojislav Šešelj, ali i neki drugi. Većina svjetskih povjesničara dala je Brozu pozitivnu ocjenu. Broz je bio čovjek s mnogo grijeha i zasluga, ali jedan „zločin“ mu neki, ni uz najbolju volju, ne mogu oprostiti. Naime, Broz nije bio Hrvat na način na koji su oni od njega očekivali. Oprostili bi mu sva gruba kršenja političkih i vjerskih prava građana, Goli otok, znane i neznane obračune, ali ne mogu mu oprostiti što nije dovoljno puta istaknuo da je Hrvat. Evo utjehe i za njih. Broz je davne 1939. godine napisao i objavio članak „Komunisti i hrvatski narod“, a isti tekst objavljen je ponovno 1977. u knjizi Nacionalno pitanje i revolucija. Između ostaloga je napisao: „Komunisti su odlučni protivnici svake nasilne asimilacije (stapanja, pretapanja) pojedinih naroda. Zbog toga oni osuđuju i pobijaju sve pokušaje beogradskih vlastodržaca, da sa lica zemlje zbrišu hrvatski narod, da Hrvate pretvore u Srbe ili Jugoslavene, da Hrvate naprave plemenom jednog, makar i troimenog naroda. Komunisti smatraju da su Hrvati, Srbi i Slovenci tri posebna, bratska naroda. Braća ostaju braćom ako bratski rade i bratski se sporazumijevaju, inače postaju nebraćom i neprijateljima.“ Nastavio je u oštrijem tonu: „Ugnjetavanje hrvatskog naroda jeste jedna nepravda za hrvatski narod, a nesreća za srpski narod, jer narod koji ugnjetava druge narode ne može biti ni sam slobodan.“ (J. Broz Tito, 1977., str. 25-26.)

Vladimir Klarić je napisao: „Kao što je poznato dr. Franjo Tuđman, tada naš najznačajniji povjesničar, iznio je znanstvene rezultate svojih istraživanja i utvrdio da je u logoru Jasenovac stradalo oko 40.000 logoraša.“ Slaže li se profesor Klarić s Tuđmanovim podacima o broju stradalih na Bleiburgu i Križnom putu? Franjo Tuđman je do smrti smatrao da je na Bleiburgu i Križnom putu stradalo od oko 35.000 do 40.000 zarobljenika. Što profesor Klarić misli o Tuđmanovim stavovima o Brozu? Koje su neutralne države priznale NDH? Zašto Vatikan nije priznao NDH? Gdje su komunisti vršili nasilje nad hrvatskim stanovništvom neposredno nakon uspostave NDH 1941. godine? Napisao sam da su mnogi domobrani i četnici, ali i manji broj ustaša prešli u Narodnooslobodilačku vojsku i partizanske odrede Jugoslavije, a ne „jedan dio ustaša“ kako je naveo profesor Klarić. Ustaše su uistinu rijetko prelazili u partizane. Nisam negirao civilne žrtve neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata. Napisao sam da su mnoge žene, djeca i starci dobili propusnice za povratak svojim kućama i naglasio: „Ovo ne znači da nije bilo civilnih stradanja, ali ta stradanja nisu bila masovna u odnosu na smaknuća dijela pripadnika vojnih formacija.“

Završit ću riječima blaženoga, a uskoro svetoga Alojzija Stepinca, iskrenog antikomunista, protivnika svih zločina, posebno ustaških i partizanskih, o Anti Paveliću i ustašama: „To su razbojnici i manijaci, baš kao i Hitler.“ (I. Meštrović, Uspomene na političke ljude i događaje, Zagreb, 1969., str. 325.)

Vinko Tadić, prof.