Reagiranja: n/p Zvonimiru Novosel, gradonačelniku Jastrebarskog PDF Ispis E-mail

Neistine o dječjem logoru u Jastrebarskom

 

U Jastrebarskom je 7. rujna 2016. održan znanstveni skup pod nazivom „Lažima o Dječjem domu treba stati na kraj“. Na skupu su se okupile osobe koje su rodbinski ili ideološki vezane za propali ustaški pokret, koji je svoj neslavni kraj doživio u svibnju 1945.godine. Kao što se i doliči današnjem trenutku, skup je održan u Katoličkoj crkvi, na čelu s poznatim katoličkim ekstremistom, bivšim biskupom, Milanom Bogovićem.

 

Na skupu je glavnu riječ imao istaknuti nacionalist Ante Beljo, ali i drugi, koji su negirali očigledne istine. Ustvrdili su da u Jastrebarskom nije bio ustaški logor za srpsku djecu, već dječje prihvatilište. Niti jedan govornik na tom tzv. znanstvenom skupu nije progovorio zašto su se srpska djeca našla u tom tzv. prihvatilištu, zbog čega su oduzimana od roditelja i zašto su njihovi roditelji ubijani u Jasenovcu ili su pak upućivani na rad u nacističku Njemačku. Nitko od sudionika skupa nije naveo da su u Sisku bila smještena djeca starosti od 6 mjeseci do 6 godina i da su u vrlo kratkom roku umrli njih čak tisuću i šest stotina. Na stradanje te djece podsjeća spomenik podignut u Sisku, na mjestu gdje su djeca sahranjena.

 

Ako je u Jastrebarskom bilo dječje prihvatilište kako to da je samo u roku od 3 mjeseca u tom prihvatilištvu umrlo 468 djece, koja su sahranjena na mjesnom groblju u Jastrebarskom?

 

U kojem je to prihvatilištu u svijetu bila tolika smrtnost djece?

 

Nitko na tom skupu nije prezentirao fotografije iscrpljene djece ili pak prostor u kojem su djeca bila smještena.

 

Iznjete su neistine da su institucije Katoličke crkve i NDH brinule o toj djeci. Svjedočenja preživjele logoraške djece to argumentirano pobijaju. Svjedoci iznose kako je većina časnih sestara brutalno postupala prema djeci, izgladnjivala ih i rigorozno kažnjavala. Nitko od sudionika skupa nije naveo da su Katolička crkva i ustaška vlast pokušali mušku srpsku djecu odgajati u podobnike ustaškog režima, poput nekadašnjih turskih janjičara.

 

U pogledu brige i zbrinjavanja djece na skupu nije navedeno da je Dijana Budisavljević, rođena Austrijanka, uložila ogroman napor da djecu izbavi iz logora, koja su ponajviše bile smještena u ustaškom logoru u Staroj Gradiški. Uz znatnu pomoć djela stanovništva Jastrebarskog i okolnih sela, za djecu su očišćene prostorije konjušnice u kojima su do njihovog dolaska talijanski vojnici držali konje. Žitelji Jaske i okolnih sela skupljali su hranu za tu djecu, jer su ih „časne“ tako dobro hranile, da su zbog bolesti i slabe ishranjenosti masovno umirali. U zbrinjavanju te djece pomagali su i mnogi Hrvati, koji su ih udomljavali. I u odnosu na tu činjenicu iznjete su neistine da su djecu u Zagrebu prihvaćale srpske obitelji. Poznato je kako je ustaška vlast postupala prema Srbima, koji su tada i sami bili ugroženi. Valja navesti da se i uz potporu nadbiskupa Stepinca nastojalo tu djecu odgajati u katoličkom duhu. O liječenju djece u logoru Jastrebarskom najbolje govori činjenica, da liječenja zapravo i nije bilo. I na kraju valja ustvrditi da su ovaj i slične skupove, upriličili ljudi koji sustavno negiraju ustaški zločinački režim. No, dokazi o tim zločinima i nad tom nejakom djecom toliko su brojni, da ih nikakvi ustaški nostalgičari ne mogu pobiti.

 

 

Ivan Fumić