Vojnić: PRVI TERITORIJ NA KORDUNU OTKUDA SU OTJERANI OKUPATORI PDF Ispis E-mail

Nizom prigodnih manifestacija na kojima su sudjelovali, među inim, i predsjednik SABA RH Franjo Habulin, visoki dužnosnik Veleposlanstva Ruske Federacije u Hrvatskoj Vladimir Poljanov, te predstavnici SDP-a i poklonici antifašizma iz Karlovačke i Zagrebačke županije i Grada Zagreba – obilježena 75. obljetnica prvog oslobođenja općine Vojnić

 

Vojnić su 12. siječnja 1942., oslobodile jedinice 1. kordunaškog bataljuna u jačini od oko 350 boraca, s komandantom Ćanicom Opačićem i operativnim oficirom Bogdanom Oreščaninom na čelu, kada su se domobrani pokušali probiti po duboku snijegu prema Vojnić-kolodovoru. U borbama je poginulo 30,  a ranjeno 37 domobrana, a zarobljeno 410 sa cjelokupnim oružjem.

Nekoliko dana prije oslobođenja Vojnića pobjegla je neprijateljska posada iz Krnjaka, a partizani su dopustili da se pet teško ranjenih domobrana iz Vojnića prebaci u bolnicu u Karlovac. Uz ranjene domobrane bila su i dva bolničara, od kojih je jedan (Musliman), opet vraćen u Vojnić s ultimatumom da se posada preda. Ranjene domobrane i njihove pratioce partizani su dobro zbrinuli a čitav put organiziran je tako da se stekao dojam da su uz cestu prema Karlovcu koncentrirane velike partizanske snage. Vjerojatno je to bio razlog da su domobrani izabrali za probijanje vojnički vrlo nepovoljan pravac prema pruzi Karlovac – Sisak.  Pri predaji domobrana nagrnuli su sa svih strana seljaci  - civili, i prijetila je opasnost da dođe do osvetničkih akcija. Energičnim istupanjem komandanta bataljuna Ćanice Opačića, koji je neposredno rukovodio cijelom operacijom, i zalaganjem drugih partizana, nije nigdje zabilježen ni najmanji incident. Domobrani su kasnije s divljenjem pričali kako narod sluša komandante i kako bi vjerojatno loše prošli da ih partizani nisu zaštitili. Domobrane su partizani podijelili u četiri skupine i poslali u Karlovac, Slunj, Topusko i Barilović. Propust je – što su im partizani samo održali govore, a nisu, poglavito u pojedinačnim razgovorima, pokušali mnogo više djelovati na njih da ostanu u partizanima. Sigurno bi već tada bar neki od njih prešli u partizanske redove.

Brojni uzvanici

Nizom prigodnih manifestacija, 12. siječnja obilježena je 75. obljetnica prvog oslobođenja općine Vojnić. Bio je to prvi teritorij na Kordunu otkuda su otjerani okupatori i domaći izdajnici. Položeni su vijenci i zapaljene svijeće kod spomenika borcima i žrtvama fašističkog terora u samom centru Vojnića. Potom su posjećene nedavno postavljene memorijalne spomen ploče na Partizanskoj bolnici na Petrovoj gori, koje je financiralo Veleposlanstvo Ruske Federacije u Hrvatskoj. U holu Doma kulture je Franjo Habulin, predsjednik SABA RH, otvorio izložbu „Partizani kakve još niste vidjeli“. Tu je sa 57 plakata, naslovnica knjiga i raznih obavijesti, te sa 205 fotografija prikazan tijek Drugog svjetskog rata, odnosno život, rad i borba partizana do konačnog oslobođenja. U sklopu ove proslave održana je prva izvještajna godišnja skupština jedne od dvije Udruge antifašista i antifašističkih boraca općine Vojnić. Skupu su nazočili, među inim, i visoki dužnosnik Veleposlanstva Ruske Federacije u Hrvatskoj Vladimir Poljanov, predstavnici SDP-a Karlovačke županije, Grada Karlovca, Općine Vojnić, predstavnici antifašista iz Saveza udruga antifašista Karlovake županije i ZUABA Zagrebačke županije i Grada Zagreba.

-     Uoči Drugog svjetskog rata Kotar Vojnić je imao 31.600 stanovnika. Danas općina Vojnić ima tek četiri tisuće ljudi. Nešto manje od osam tisuća ljudi je poginulo i stradalo u NOR-u, od čega je bilo više od 7.600 Srba, 139 Hrvata. Toga se moramo uvijek sjećati i nikada to ne smijemo zaboraviti. Kroz Partizansku bolnicu je prošlo više od pet tisuća ljudi, a njih 1.700 je umrlo. Oni su vječna straža na Petrovoj gori - kazao je među ostalim Dušan Crnković, predsjednik Udruge antifašističkih boraca i antifašista Vojnića.

U Vojniću je 1991., bilo relativno malo Hrvata, svega 116 i 7.366 Srba. Prema tome to je pretežito bila sprska općina. Njeni resursi, iako ona spada u nerazvijene općine, uvelike se razlikuju od, primjerice onih u Slunju. Zbog tih pogodnosti bila je predviđena za veće kolonizacije Hrvata iz Bosne i Harcegovine. Kako navodi prof. dr. Svetozar Livada, prvoborac i umirovljeni sveučilišni profesor, zbog toga je na ovo područje u razdoblju od 1991-2001., useljeno 1.980 Hrvata. To će reći da je u ovoj nekada srpskoj općini Hrvata bilo 17 puta više nego 1991. Kako je tekao pritisak međunarodne zajednice, a i izbjeglica, došlo je do izvjesnog povratka prognanih Srba ali i otežanog integriranja. Može se zaključiti da je nacionalni sastav stanovništva po naseljima znatno izmijenjen, uspjeh je integracije samo polovičan, što se ogleda i u stalnoj nestabilnosti vlasti u Vojniću. Zbog „političkih razloga“ u Vojniću djeluju i dvije udruge antifašističkih boraca i antifašista!

Još jesenac, baš u Vojniću, ruski veleposlanik u Hrvatskoj Anvar Azimov obećao je obnavljanje prve partizanske bonice u Hrvatskoj i prve u Europi na Petrovoj gori.  Inicirana je  i obnova spomen-kompleksa Petrova gora. U međuvremenu, postavljene su memorijalne spomen ploče na Partizanskoj bolnici na Petrovoj gori, koje je financiralo Veleposlanstvo Rusije. I ovom prilikom, Vladimir Poljanov iz  Veleposlnstva Ruske Federacije u Hrvatskoj kazao je kako će oni „nastaviti s  potporom u daljnjoj obnovi spomen kompleksa na Petrovoj gori, u duhu dugogodišnje međusobne suradnje i prijateljskih odnosa sa Savezom antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske“.

Obnoviti Petrovu goru

-     Petrova gora mora doživjeti obnovu, no to je danas zaista velik zalogaj. Pomoć naših prijatelja Rusa je uvijek dobrodošla, ali moramo znati da taj zadatak neće biti lako ostvariti. Cijeli kompleks će trebati privesti i komercijalnoj funkciji, na primjer, lovnom turizmu, jer nam za sada samo takav plan daje šansu da cijeli projekt završimo do kraja  - rekao je Franjo Habulin, predsjednik SABA RH.

Podsjetimo, u prvoj ratnoj godini, na puškomet veoma jakih okupatorskih i domaćih kvislinških vojnih formacja došlo je do formiranja ilegalne partizanske bolnice „Petrova gora“. Sretna je okolnost što se na čelu pokreta otpora na Kordunu našao i mladi liječnik, Hrvat iz Istre, dr. Savo Zlatić (nekadašnji svjetski prvak problemskog šaha) , veliki humanist koga je narod od milja prozvao „Mićo“. On je došao na ideju osnivanja bolnice, uz pomoć drugog revolucionara španjolskog borca Jakova Kranjčevića, zvanog „Brada“. Prvi počeci ove improvizirane bolnice na tzv. „vrletnim stranama“ Petrove gore počinju 4. listopada 1941., kada su u nju smještena prva dva ranjena partizana Lazo Trbojević i Dragić Jurjević, zvani „Peta“, jer je bio ranjen  u petu.

Kroz ovu bolnicu, kao jedinstven fenomen partizanskog ratovanja osnovanu već na početku rasplamsavanja ustanka u naseljima oko Petrove gore, prošlo je preko pet tisuća ranjenih partizana. Začuđujuće je da nije nikada bila otkrivena, jer ona je bila ilegalna za neprijatelja, a ne i za narod užeg i šireg zavičaja. Bolnica je u prvo vrijeme bila samo improvizirana „zemunica“. Kasnije je na tom istom mjestu izgrađena bolnica sa svim sadržajima, po uzoru na „krovnjare“ i „brvnare“ iz tih krajeva. U bolnicu su stizali teški ranjenici od svuda s partizanskih ratišta.  Bilo je dosta partizanskih bolnica i oko Petrove gore: u Peckoj, Perni, Dunjaku, Zbjegu kod Slunja, u Lici na Bijelim potocima, Trnavi, u Baniji na Šamarici, najzad u oslobođenom Otočcu i drugdje, ali ni jedna nije dosegla po svojoj organizaciji, brizi pacijenata i složenosti operativnih zahvata partizansku bolnicu „Petrova gora“.

Velebni spomenik na vrhu Petrovca na Petrovoj gori otvoren je 4. listopada 1981., na četrdesetu obljetnicu osnutka prve partizanske bolnice. Koncem Domovinskog rata, 1995., dođoše hrvatski talibani i u ime „osvete nacije“ i zatiranja antifašizma, demoliraše i bolnicu i spomen-objekt. I to djelo najvećeg skulptora naših prostora Vojina Bakića, čiji su memorijalni spomenici za njegova života svi do jednog uništeni. Istovrmeno razoriše i partizansko groblje umrlih pacijenata koje se nalazilo neposredno uz  Partizansku bolnicu te posjekoše i bukve kao partizanske kenotafe mrtvih.

Bojan Mirosavljev