Jasenovac se ne smije i ne može zaboraviti PDF Ispis E-mail

SALOMON MONI ALTARAC: SJEĆANJA IZ JASENOVCA

Donosimo četiri zapisa - sjećanja Salomona Monija Altarca, koji je u Jasenovačkom logoru proveo četiri godine, ispričana u pisaću mašinu Slobodana Bode Stojnića 1955. i 1956. U srpnju 2009. godine tekstove je u Sarajevu  pronašao Dejan Stojnić, Bodin sin i Monijev unuk, i unio  ih u kompjuter tog istog srpnja 2009. Da se nikada više ne izgube. I da se Jasenovac ne zaboravi i ne iskrivljava. I da se doda još jedan prilog dokumentaciji na Sudu povijesti.

Zapisi su osobna svjedočenja preživjelog logoraša jedne od najstrašnijih zločinačkih epizoda Drugog  svjetskog rata, epizoda u kojoj  se čovjek najviše udaljio od humanizma. Pri tome zločin, masovni zločin, nije bio industrijaliziran, već je bio osoban i pojedinačan, unatoč svojoj masovnosti. Ta se epizoda zove Jasenovac.

Zapise donosimo uz dozvolu Dejana Stojnića.

 

VJEŠANJE


Padala je kiša, s kraja na kraj logora nebo je bilo zastrveno oblacima. Bilo je kasno popodne i sunce je već moralo da se kloni zapadu, ali opet, nije bilo sve tako tamno, bilo je neke čudne svjetlosti u tom sumraku, neke bjeline, a da nisi mogao osjetiti odakle ona izbija. A možda su to samo oči varale, jer su se pred nama crnila vješala, čitav red vješala, i ona su se jasno ocrtavala na tamnom nebu. Bilo je očito da vješala nisu pravljena kako se ona obično prave, jedna za jednog čovjeka. To bi ovde, u ovom paklu, bilo nekako nepraktično, i, ako se tako može reći, raskošno. Ova ovdje, bila su napravljena tako da na jednoj štangi može da visi više ljudi, i da to ona mogu da podnesu, prema čemu se štanga morala oslanjati na dva stuba. I tako su vješala bila napravljena, jedna štanga na dva stuba, i tako redom, pred barakama, gdje su nas postrojavali da prisustvujemo teškoj tragediji onih između nas koji su imali tu nesreću da na ovakav nečovječan način završe svoj život.

Bilo je preko četiri hiljade nas, zatočenika, koji smo danas morali da prisustvujemo vješanju. I dvadeset i devet onih kojima je ovo bio posljednji dan, posljednje popodne, posljednji sumrak u životu.

Od njih, dvojica su danas progovorila, rekli su nešto prije nego im se svijest potpuno zamračila. A rijetko bi ovde osuđeni na smrt nešto progovorili prije nego bi bili dignuti na vješala. Mnogi od njih već su bili živi mrtvaci, fizički i duševno u takvom stanju da su se jedva sami mogli držati na nogama, potpuno pomireni sa onim što je trebalo da nastupi, imajući još samo jednu jedinu želju, da se to što je trebalo da nastupi, što prije završi.

Prije nedelju dana bilo je obješeno sedam zatočenika. Ovdje, na istom mjestu, sve je bilo isto, samo je dan bio drugačiji, bilo je vedro, potpuno vedro, potpuno svijetlo, jer je sunce bilo visoko na nebu.

Samo jedan od njih nije ćutke otišao na vješala. Bio je to čovjek srednjih godina, seljak iz jednog sela ispod Kozare. Nedavno je došao u logor i još je bio u punoj snazi, krupan, prav, očiju u kojima logor i njegove strahote još nisu uspjeli da zatamne svjetlosti planine koja je bila tako blizu, takoreći na dohvat ruke, i opet tako daleko, tako daleko da više nikada neće moći propješačiti do nje.

Taj čovjek, Banović se zvao, kada je stigao pod vješala, okrenuo se za jedan trenutak prema nama, prema stroju. Rekao je, ne tako glasno, ali, kako je vladala tišina, dobro se čuo njegov glas, pa i to da je podrhtavao:

- Zdravo .... drugovi ....

Rekao je to i nije dobio odgovora, vladala je i dalje mučna tišina, samo što većina nas nije više gledala u čovjeka koji nas je pozdravljao, koji se opraštao.

Ljudi su gledali u zemlju.

Onda je zatočeniku pod vješalima prišao komandant logora:

- Ti, šta si to rekao?

- Pozdravio sam se.

- S kim si se to pozdravio?

- S drugovima.

- Kojim drugovima?

Mirno je tekao ovaj razgovor između ustaškog komandanta i čovjeka osuđenog na smrt, nevjerovatno mirno, kao da dva poznanika vode neke svoje obične razgovore, kao da na vješalima već nisu visila dvojica zatočenika, kao da tu nismo stajali mi, nas četiri hiljade oduđenika na smrt, kao da se jasno nije čuo žubor Save, nabujale od posljednjih kiša, Save koja je svakodnevno primala u svoje mutne dubine sve nove i nove žrtve.

- Kojim drugovima ?

Čovjek pod vješalima nije odmah odgovorio na ovo pitanje ustaškog komandanta. Gledao je jedno vrijeme mirno u njega, a onda je svoj pogled prenio na stroj:

- Sa svima ovde, drugovima po nesreći ....

Čovjek pod vješalima je ovdje zastao. I više nije gledao u nas, gledao je preko nas, u daljinu, gdje se pod jarkim suncem bijelila i odsijavala Prosara.

.... I onima tamo .... drugovima po borbi ....

- A, tako ....

Komandant logora skinuo je šmajser i njime svom sangom udario zatočenika po glavi. Ovaj se zanjihao na jednu, pa na drugu stranu, a zatim, kada je primio još jedan udarac, obliven krvlju pao je pod vješala. Tada su priskočilka još dva - tri ustaška oficira i počeli su bjesomučno da tuku nesrećnika.

Sve dok nije izdahnuo.

Tada su ga digli gore - mrtvog.

Kažem, tada ih je obješeno sedam. Progovorio je samo on. Sada su to učinila dvojica: doktor Bošković i Branko Vujinović, zvani Vujan.

Kada je Doktor došao na red, već ih je sedam bilo obješeno. Sada je padala kiša praćena vjetrom i lješevi su se sablasno njihali u kvadratima vješala na sivoj pozadini sumraka. On je pošao prema vješalima, a onda se naglo, na par metara od njih, zaustavio, i zagledao se u njih širom otvorenih očiju u kojima se ogledalo nešto nalik na stravičan osmjeh.

Prišao mu je Luburić:

- Šta je doktore, šta to posmatraš?

I doktor je odgovorio, ne skidajući pogled sa vješala:

- Posmatram, gospodine komandante, hiljadugodišnju kulturu Nezavisne države Hrvatske!

- A šta bi ti htio - pita ga Luburić

- Htio bi da me ubijete kao čovjeka.

- LEZI!

Takoje ubijen doktor Bošković. Legao je na crnu raskvašenu zemlju i mirno u grudi primio čitav rafal. Nisu ga više ni dizali na vješala.

***

NASTUP

Neko je pobjegao iz logora. Ili je pokušao to da učini. Ili je ukrao komad hljeba. Ili je ...

Ili je brojno stanje zatočenika isuviše poraslo.

Svuda oko žice postavljaju mitraljeze. Ili oko onog mjesta gdje će da se vrši odmazda. Ustaše stavljaju šljemove na glavu.

Vika. Psovke. Batinanje. Pucnjava.

- Pred barake !

- Pred barake !

- Pred barake !

Zbijaju nas u jednu gomilu. Nije nas uvijek isti broj. Nekada bude četiri stotine. Nekada četiri hiljade i više.

Postrojavamo se. Čekamo.

Tada nailaze ONI. Njih pet-šest glavnih. I desetak onih nižih. Koljača.

- Zatočenici !

Najčešće ništa i ne objašnjavaju.

- Jedan, dva, tri , četiri, pet, šest, sedam, osam, devet, deste. IZAĐI!

- Izađi !

- Izađi !

Svaki deseti. Nekada svaki peti. Ili svaki treći.

Ti napuštaju logor? Ne, ti zauvijek ostaju tu

To je nastup. Zapravo, jedan od njih. Jer svaki je malo drugačiji. I surov i strahovit na svoj način.

Jedan sam od rijetkih nesretnika koji su proveli pune četiri godine zatočeni u jasenovačkom logoru. Kako smo ga zvali – logoru uništenja. Za to vrijeme proživio sam mnogo nastupa. Posljednji je bio trideset i šesti po redu. Trideset i šest čekanja u stroju. Čekanja koja su se otezala u vječnost. Na pljusku, u blatu do koljena, pod usijanom zvijezdom, u zoru, u noć. Peti. Deseti. Peti. Deseti.

Bilo je to – bogu plakati.

Ovo je priča o jednom nastupu. Za mene – najtežem. A mislim i za druge. Za nas četiri stotine. Srba i Jevreja.

* * * * *

Bilo je rano proljeće, druga godina logorovanja. Radio sam u mehaničkoj radionici. Pored nje bile su još lančarija, bravarija, kavačija. Nas zatočenika nekoliko stotina.

Sa mnom, na jednim kolima, radio je Maks Samlajić, Jevrejin. Zapravo, njegovo prezime je bilo Šomleji. Maks Šomleji. Otac mu je bio Poljak, poljski Jevrejin. Živio je u Bosanskom Brodu godinama, pa su ga nazvali Samlajić. I tako je ostao i ovdje u logoru.

Sa nama je radio još jedan zatočenik, bojadžija. Bojio je kola. Bio je dobar majstor. Hrvat po narodnosti. Ne bih se više mogao sjetiti kako se zvao.

Jedne večeri završismo jedna kola. Ujutro ih je trebalo isprobati. Spremili su se Maks i bojadžija. I jedan ustaša, zastavnik. Kao pratnja.

Prije nego je krenuo, Maks je došao do mene.

- Moni, hoćeš li ti sa nama na probu?

- Ne Maks - rekao sam – ne osjećam se danas nešto dobro. Krenite vas dvojica.

Zaista, od sinoć se nisam osjećao dobro. Na mahove me hvatala nesvjestica. A rado bih pošao s Maksom.

Maks je ćutao. Učinilo mi se da hoće još nešto da mi kaže, ali se ustručava.

- A možda će ti bolje biti kada iziđemo iz ove žice. Na svjež vazduh.

- Ne, Maks, ne vjerujem da će mi biti bolje.

Više ništa nije rekao. Samo, kada smo se pozdravili, jako mi je stegao ruku. Jače nego obično.

To je bilo oko sedam sati ujutro. Oko deset u radionicu je uletio ustaški zastavnik Nikola Hiršberger. Odmah sam znao da nešto nije u redu. Dojurio je do mene.

- Ti, jesi li znao da su Samlajić i bojadžija jutros otišli na probu? – gotovo je viknuo.

- Znao sam – odgovorio sam – Zvali su i mene da pođem sa njima.

- Tako. A jesi li znao da će pobjeći?

- To nisam znao.

- E, znaćeš!

Naglo se okrenuo i pošao ka izlazu. Na vratima je za trenutak zastao. Dreknuo je:

- Banditi! Ubili su pratioca!

Pretrnuo sam.

Sada je bilo razumljivo jutrošnje Maksovo držanje. I – zažalio sam što nisam krenuo s njim.

Bilo je pola jedanaest kada su okolo počeli da postavljaju mitraljeze. Ustaše su stavljali šljemove na glave.

NASTUP !

U jedanaest naletjelo ih je nekoliko, kao divlji psi.

- Napolje !

- Napolje !

- Napolje !

- Majku vam banditsku !

- Hoćete da bježite, je li?

I tukli su. Žilama, šmajserima. Čime su prije stigli.

Konačno, postrojili smo se. Lančarija, bravarija, kovačija i mehanička radionica. Čekali smo.

Vrijeme je prolazilo.

Bilo je rano proljeće. Nije bio hladan dan. A mene je hvatala drhtavica.

Pola dvanaest.

Dvanaest.

Pola jedan.

U početku smo se malo sašaptavali. Jedan drugog smoi hrabrili, tješili. Kao laki povjetarac kroz stroj bi na mahove provejavao žamor. Naročito kada bi se ustaše malo odaljili od nas. Ali, kako su sati prolazili, sve je manje bilo sašaptavanja. Pa i kada bi ustaše bili dalje od nas. Pa – i kada ih nije nikako bilo.

Negdje poslije dva, zavladala je potpuna tišina.

Nijemi stroj zatočenika stajao je nepokretan, mrk, pritisnut crnom neizvjesnošću svakog idućeg trenutka.

Bilo je teško ovo čekanje.

Pola tri.

Na vratima ustaškog povjereništva pojavio se komandant logora. Ivica Matković. Iza njega Luburić. Posmatrali su nas nijemo jedno vrijeme. Zatim su se uputili prema nama. Na desetak metara od stroja stali su. Onda je Luburić prišao bliže.

- Srbi i Židovi na jednu stranu, katolici i muslimani na drugu!

Nije viknuo, nije se izderao kada je ovo rekao – kako on to obično zna. Ne, rekao je to mirnim, čak bi se moglo reći, tihim glasom. Ali je to utoliko strašnije djelovalo na sve nas. Ja sam se osjetio kao da me je neko udario maljem po glavi.

- Hajde, brže!

Kraj mene u stroju, stajao je Miloš Urošević, kovač. Čovjek nevjerovatne fizičke snage. Koliko sam puta zaželio da sam snažan kao Miloš. Činilo mi se da bih se mnogo sigurnije osjećao, i ovdje, u logoru.

Kada je palo naređenje da se razdvojimo, pogledao sam Miloša. To je bilo više instinktivno. Kao da sam od njega očekivao pomoć u ovom teškom trenutku. Ali me je spopala jeza kada sam vidio kako Miloš izgleda. On je okrenuo glavu prema meni. Rekao je tiho:

- Moni, neće biti dobro ...

Radio sam sa Milošem već toliko vremena i mnogo sam ga cijenio. Kao druga i kao čovjeka. Ali to nije uvijek bilo tako. Bilo je dana kada sam ga se malo i pribojavao. Osjetio sam kako je nekoliko puta pokušao da mi se približi. U meni se pojavila sumnja u njegove dobre namjere. Razgovarao sam sa njim prijateljski, ali sam se uvijek držao na nekom odstojanju. Sve do jednom. Do jednog nastupa.

- - - - -

Jedan zatočenik, radeći na logorskoj ekonomiji, uzeo je komad hljeba i četvrt kilograma maslaca. Pokušao je da to prebaci preko ograde, ženama. Uhvatili su ga. Zatvorili u Zvonaru.

NASTUP !

Tada je komandant logora bio Ivica Brkljačić. Stajao je kod stola. Sa strane, vezan, stajao je zatočenik koji se usudio da prebaci ženama hljeb i maslac.

- ZATOČENICI !

Obadvjema rukama komandant logora držao je šmajser koji je bio ostavljen na sto.

- Svima vama je dobro poznato kako prolaze oni koji se usude da uzmu nešto sa ekonomije. Određujem da se ovaj ovdje išiba pedeset puta. Onaj zatočenik koji izvrši moje naređenje, primiće hljeb i maslac.

Prestao je da govori. Oštrim pogledom prelazio je preko naših redova.

- Ko se javlja?

Niko se nije javljao. Komandant je povisio glas:

- ZAR SE NIKO NE JAVLJA?!

U tom trenutku pritekao je u pomoć ustaški zastavnik Nikola Hiršberger:

- Ja predlažem da to učini zatočenik Urošević!

Kao i sada, Miloš je stajao u redu odmah do mene. Osjetio sam, kada je Hiršberger pomenuo njegovo ime, da se gotovo primjetno stresao. Poblijedio, gledao je u jednu neodređenu tačku pred sobom. A onda je istupio iz stroja. Ali nije krenuo prema zatočeniku koji je čekao sa strepnjom. Stupio je pravo pred komandanta logora:

- Gospodine komandante, ja ga ne mogu tući, pa, evo, ako treba moja glava ...

Ivica Brkljačić se zagledao u Miloša kao da ga sada prvi put vidi pred sobom.

- Glava * - rekao je.

- Glava – jedva čujno ponovio je Miloš.

- Marš na svoje mjesto. Večeras se javi u zapovjedništvo!

Miloš se vrati u stroj. Sada, kada je stajao kraj mene, učinilo mi se kao da je nekako naglo porastao. Bio se sav zacrvenio u licu. Kao da se nečega zastidio.

Komandant logora strpljivo je čekao.

- Ko se javlja?

Niko se nije javljao. Niko od nas četiri hiljade zatočenika. Ljudi od kojih je većina bila deformisana od iscrpljenosti i gladi. Ali – još uvijek ljudi!

Osim jednog. Negdje iz sredine stroja začuo se piskav glas:

- Ja se javljam!

Pred stroj je izišao čovjek koga ja ranije nisam primjećivao u logoru. Sada sam se zagledao u njega. Zagledale su se u njega četiri hiljade pari očiju. Četiri hiljade prijetećih pari očiju. Da ne zaborave kako taj izgleda.

Počelo je kažnjavanje.

Više nesrećnika stajao je komandant logora. Kada je ovaj primio prvi udarac i nije pisnuo, komandant se izderao:

- Broj, majku ti lopovsku! Brojaćeš do pedeset!

Fiju!

- Dva.

Fiju!

- Tri.

Prevario se komandant logora Ivica Brkljačić. Zatočenik nije brojao do pedeset. Ne zato što nije htio ...

Brojao je do – sedam. Više nije.

- - - - -

Moni, ovo neće biti dobro ...

Kao kamen, ove Miloševe riječi navalile su mi se na dušu. Počelo je da mi se mrači pred očima. Od umora. I teške strepnje.

Razdvojili smo se. Mi, Srbi i Jevreji, ostali smo gdje smo i bili. Bila nas je većina. Oko četiri stotine.

Komandant logora i Luburić stajali su sada desetak metara od nas i tiho razgovarali. Bolje reći prepirali su se. Matković je bio nešto žučniji, više puta je pokazivao rukom u našem pravcu, prelazeći zlim očima preko naših redova. Luburić je bio mirniji, brojao je nešto na prste i pokazivao u pravcu one manje grupe.

Nisam mogao da čujem šta su razgovarali. Kao ni ostali u stroju. Ali sam po njima, po njihovim pokretima, pogledima, osjetio šta se sprema. A to je bilo strašno saznanje.

Komandant je tražio našu likvidaciju.

Drugi zlikovac je bio automehaničar po zanimanju. Ovdje, u logoru, odgovoran za vozni park. Šta će biti sa tolikim kolima koja se nalaze u radu ako danas likvidiraju nas četiri stotine. To se neće tako brzo moći nadoknaditi.

U jednom trenutku su zaćutali. A onda je Matković pružio ruku Luburiću i nešto rekao.

Ovaj je prihvatio.

Tada je Matković dozvao sebi jednog ustašu. Reako mu je nešto i ovaj je odjurio u zapovjedništvo. Ubrzo se vratio i predao Matkoviću u ruke ono što je ovaj tražio.

To je bila srebrena srpska pedesetodinarka.

Pljoštimice, Matković ju je stavio na dva prsta svoje desne ruke, na palac i srednjak.

- Glava ! – rekao je.

- Pismo ! – odgovorio je Luburić.

Pedesetodinarka je sunula u zrak. Ona se pretvorila u malu srebrenu kuglu u kojoj se munjevito okretala sudbina nas četiri stotine živih ljudi, četiri stotine zatočenika.

Mislim, u tom trenutku niko od nas nije disao.

Konačno – kugla je pala.

- Pismo – rekao je Luburić.

Matković se sagnuo. Uzeo je pedesetodinarku sa zemlje. Ponovo ju je postavio na dva prsta.

- Glava !

- Pismo !

Prsti su se odbili jedan od drugi. Ponovo su se naše oči pela za srebrenom kuglom, oči u kojima su se preplitali strah, nevjerica, nada, suze ... I spuštale se dolje, ka crnoj zemlji, na kojoj je trebalo da se riješi da li ćemo još živjeti ili ne.

- Pismo !

Ja sam mahinalno prećao dlanom po čelu. Ledeni znoj mi je probijao kroz kožu.

Rekoh, za ove četiri godine u logoru preživio sam trideset i šest nastupa. Šta sve nisu radili od nas! Ubijali su nas, klali, batinali, mrcvarili ...

Danas - nikoga nisu ubili. Nikoga nisu čak ni dirnuli. Ali je ovaj nastup bio strašniji od svih koje sam u logoru preživio.

Od mene je ostala - krpa.

Matković se zagledao u pedesetodinarku koja je nepomično ležala na zemlji. Zatim je naglim pokretom skinuo šmajser i cijev uperio u nju.

Trrrrrrrrrrrrrrrrrr .....

Pod ubitačnom vatrom metaka, pedesetodinarka je, zajedno sa hrpom zemlje, sunula u zrak, sva izrešetana, iskidana u komadiće. Zakrvavljena pogleda zlikovac je prešao preko naših redova i izderao se:

- NA POSAO !

***

TO SE NE MOŽE ZNATI

Jedan sam od onih rijetkih ljudi koji su preživjeli tragediju Jasenovca, a ostali su u njemu od početka do kraja.

Do samog kraja.

Bio sam mlad čovjek kada sam ušao u njega. Mlad i snažan. Automehaničar po zanimanju, šofer. Imao sam ženu i dijete od četiri godine. I dva brata. Jedan od njih postao je kasnije grobar u Jasenovcu. Drugog brata su ubili. Prvog, grobara, nisu. On je umro iscrpljen od teškog i napornog rada.

Bio sam star kada sam izišao iz logora. Star, slab i bolestan. Nisam imao više ni žene ni djeteta. Ni braće.

A bile su prošle svega četiri godine.

Možete misliti da sam za to vrijeme doživio teške stvari. Takve stvari o kojima je bolje i ne govoriti - i ne sjećati ih se. Ali, moji mi nekada dođu u sjećanje. A s njima i logor. Tada sam očajan.

Jer, počelo je sa najgorim. Sa ubistvom.

Bio je mart kada je naš transport stigao u logor. Bilo nas je u tom transportu nešto oko stotinu Jevreja. Kada su se otvorila željezna vrata vagona, počelo je bjesomučno batinanje, zaglušno su se drali i psovali ustaše, a mi smo letjeli preko glave.

Postrojili su nas pred logorsku kapiju.

Čekali smo.

Tada smo ugledali kako sa lijeve strane dolaze oni. Bilo ih je četvorica. Ljubo Miloš vodio je sa sobom na lancu vučjaka. Iza njega, Pero Brzica, poručnik. Zatim pop Filipović Majstorović, satnik, i Zrilušić Ante, zastavnik. Tada još nisam znao ni ko su ni šta su. Kasnije sam ih upoznao kao i ostali iz ovog transporta. Osim jednoga. To je bio Jakob Maestro, profesor teologije iz Sarajeva. Jer, njega su tu, odmah ubili.

(nedostaje jedna stranica teksta)

Bila je nizbrdica gdje smo stajali. Nizbrdica prema Savi. Profesorova glava se otkotrljala prema rijeci.

Krvnik se digao. Nije nikako obrisao kamu. Onako krvavu stavio ju je u korice. Prišao je meni:

- Ti ?

- Automehaničar - odgovorio sam.

- U krug !

- Ti ?

- Ti ?

- Ti ?

Nas sedam izašlo je u krug. Od stotinu, nas sedam smo bili zanatlije. Poveli su nas pred zapovjedništvo. Tu smo se opet poredali.

Prišao mi je Miloš.

- Fali li tebi koji zub u glavi ?

- Ne, gospodine.

- Zini !

Zinuo sam. Imao sam i u gornjoj i u donjoj vilici četrnaest zlatnih zuba.

Zatim je prilazio ostalima.

- Zini !

- Zini !

- Zini !

Otišao je u zapovjedništvo. Mi smo stajali nepomično, otvorenih usta. Svaki od nas imao je po nekoliko zlatnih zuba.

Kada se vratio, nosio je u rukama kovačka kliješta. Prišao je prvo meni i kliještima mi izvalio pola gornje i pola donje vilice.

Meni su od bola udarile suze na oči. Počela je na njima  da mi se hvata neka mrena. Bilo je strašno. Padoše mi na um riječi jednog bojadžije iz Osijeka koji mi je tiho rekao kada smo prolazili kroz logorsku kapiju:

- Ovo je pakao iz koga se više ne izlazi.

Tako je počelo.

Mislio sam da se nešto gore ne može doživjeti.

Ali, prevario sam se.

To gore deswilo se kada sam sa nasipa bio prebačen u mehaničku radionicu. Ona se nalazila u krugu gdje je bilo smješteno ustaško zapovjedništvo.

Mi, zatočenici, koji smo radili u radionici, morali smo da je napustimo predveče, po završetku rada, da ne bismo posmatrali šta se događa pred zapovjedništvom.

Jedne večeri zadržao sam se malo duže u radionici. Svi ostali zatočenici već su je bili napustili. Radio sam na jednom motoru. Već je počeo da se hvata mrak i ja sam se spremao da krenem. Tada su ustaše pred zapovjedništvo dotjerali jednu grupu žena i djece. Mislim, sa Kozare.

Odlučio sam da ostanem u radionici i posmatram šta se događa pred zapovjedništvom. Krug je bio osvijetljen, a ja sam bio u mraku. Bilo me je nemoguće primijetiti spolja.

Vrijeme je prolazilo. Dolazili su ustaše i odlazili, prozivali su, preslušavali. Pala je već duboka noć. Konačno, dosla su dvojica ustaša i poveli čitavu grupu sa sobom. Krug je ostao prazan.

Ali, ne. Neka žena ostala je da leži tamo na drvima. Pogledao sam bolje. Ona je spavala. I, bila je noseća. Mislim, pred samim porođajem.

Tada su iz zapovjedništva izašla dvojica ustaša. Zastali su tu, u krugu. Smijeli su se. Zatim su spazili zaspalu ženu. Primakli su se bliže.

Sada su bili bliže i meni. Jasno sam čuo razgovor.

- Šta misliš ? - upitao je jedan pokazujući rukom u pravcu žene.

- Šta ? - ovaj nije razumio pitanje.

- Šta misliš, muško ili žensko ?

- Ne znam, - rekao je ovaj. - Odakle se to može znati.

- Ja znam. Uvjeren sam da je muško.

- Odakle možeš da znaš ?

- Tako ....

- Onda sam i ja uvjeren da je žensko.

- Nije nego musko !

- Žensko !

Onaj koji je počeo razgovor, na trenutak je ućutao. A zatim je rekao riječi od kojih se meni digla kosa na glavi.

ON SE KLADIO !

U hiljadu kuna !

To je bila najstrašnija opklada koju sam ikada čuo u životu. I, - bola je prihvaćena.

Žena je mirno spavala.

Onaj koji se kladio došao je do nje. Zatim se mašio za desnu čizmu.

U tom času, valjda nagonski, žena se probudila. Ugledala je ustašu više sebe i nešto sjajno u njegovoj desnoj ruci.

Učinilo mi se kao da je htjela da vrisne, ali nije uhvatila daha. Progovorila je slabo, povlačeći se unazad preko drva.

- Ne .... ne ....

Ustaša se smijao.

Ja sam prekrio oči rikama. U trenutku kada je nadljudski vrisak potresao crnu logorsku noć.

Zatim je jedno vrijeme vladala potpuna tišina. Onda se čuo glas:

- Hajde, šta si se ukipio, pomozi mi .... do Save ....

Onda šum, kao da se drva taru jedno o drugo.

Zlikovci su koračali. Lagano, sasvim lagano.

Tada se začuo glas onog drugog:

- Vidiš, ipak nisi imao pravo ... to se ne može znati ....

Šum koraka se udaljavao, dok se sasvim nije izgubio u laganom žuboru Save.

Krug je ostao prazan.

Potpuno prazan.

***

OKOVI

Bila je prva nedelja hiljadu devet stotina četrdeset i druge godine.

U logoru je vladala strahovita, nezapamćena glad. Ranije, nikada u svom životu ja nisam bio gladan. A tada sam bio toliko gladan da bih dao svoj goli život samo da sam se mogao najesti.

Borio sam se očajnički sa njom, sa glađu. Borio sam se sa ono malo svijesti koju glad još nije uspjela da zamrači. Konačno, nisam više mogao da izdržim. Predao sam se.

Krenuo sam da tražim Isidora.

Isidora Maestra.

On je bio kuvar u oficirskoj ustaškoj kuhinji. Ovih dana kuvao je topla jela. Mogao je do beskraja da uživa u njima, u njihovim mirisima. Nekad smo bili dobri prijatelji Maestro i ja. Sada smo oba bili u Jasenovcu. Ja već tri i po mjeseca na nasipu, sa okovima na nogama, sa okovima na ranama. Gvozdene ivice alki bile su jako oštre, a moralo se kretati, raditi. Nisu pomagale ni krpice kojima sam omotavao ivice alki, jer bi one uskoro bile sasječene. Isidor nije nosio okove, nije radio na nasipu i nije bio gladan. Da li će me razumjeti, pomoći?

- Isidore !

Okrenuo se brzo prema meni. Kada su nam se pogledi sreli, u njegovim očima sam ugledao strah. Pogledao je brzo uokolo. Ne, bili smo sami nas dvojica. Onda je spustio oči ka zemlji i lice mu je postalo mrko. Čekao je.

- Isidore, prijatelju, ti znaš da ja nikada u životu nisam bio gladan !

Rekao sam to tiho i - teško. Rekao sam to i ućutao.

- Znam - odgovorio je Isidor.

- A, znaš li ti Isidore da sam ja sada toliko gladan da bih dao i svoj goli život samo da mi se najesti?

- Šta bi htio? - kaže mi on.

Ja bih te molio da mi iz one bačve u koju bacaš ostatke za napoj, daš jednu porciju, eto, da mi se najesti ....

- Jesi li ti lud, Moni - govorio je Isidor tihim glasom. - Ja neću stavljem svoj život na kocku radi jedne porcije spirina, ti znaš da je zatočenicima strogo zabranjeno da se kreću u blizini ustaške kuhinje, ti to znaš !

Da, ja sam to znao. Ali nisam više htio da znam. A sada smo, evo, sami i on bi mi mogao pomoći, a da o tome niko ništa ne sazna. Treba imati samo malo hrabrosti. I malo samilosti.

- Isidore !

- Moni !

- Isidore, ti se plašiš !

- Da, Moni, ako nas uhvate, znam šta čeka i tebe i mene.

Da, i to sam znao. Ali šta je više smrt i ovdje predstavljala!  Glad ju je sada bila nadjačala. Rekao sam:

- Svejedno ti je Isidore, ili te ubili danas ili sutra. Što ti Isidore toliko čuvaš svoj život?

Da, svejedno je - ponovio je za mnom Isidor, ali ne kao da meni odgovara, već kao da sam sebi govori, i lice mu se još više smračilo, kao da je naglo, mnogo, ostario. Onda je rekao:

- Slušaj ! U jedan sat dođi kod kuhinje, Tamo ću ti, u metranskim drvima, ujednoj od šupljina, ostaviti porciju ....

- Hvala, Isidore ....

Bilo je negdje oko deset sati kada sam ovo sa Isidorom razgovarao. A on mi je rekao da dođem tek u jedan. Kako izdržati to, kako dočekati taj sat !

U pola jedan krenuo sam prema drvima, prema porciji. Drhtao sam idući ka ustaškoj kuhinji, zvjerao okolo da koga ne ugledam. Vukao sam se polako, teško i oprezno, nastojeći da ugušim šum lanaca na nogama.

Konačno, bio sam tu, kod drva, i ugledao sam porciju. Ipak si se pokazao kao čovjek, Isidore !

Pružio sam ruku da iz rupe izvučem porciju. Ali nisam stigao da to učinim. Čuo sam korake, i kada sam se okrenuo, vidio sam kako ravno prema meni ide jedan ustaški oficir. Ravno prema meni ! Bilo je nemoguće ma šta pametno smisliti, ma šta poduzeti. Bilo je nemoguće pobjeći i - ostati tu. Ali sam tu bio i ostao tako nepokretan, samo sam osjetio kako su mi se noge podsijekle i ruke počele da drhte. Ubiće me, ovako, ovdje, pred ciljem, gladnog !

Naslonio sam se leđima na ono mjesto u drvima gdje je bila skrivena porcija. Naslonio sam se da bih je skrio - i da ne bih pao.

Koraci su se sve više približavali. Spustio sam oči prema zemlji. Onda su koraci stali. Ja sam gledao u čizme čovjeka meni još nepoznata lika. U elegantne, čiste, odlične čizme. To mi se nije svidjelo.

- Šta tražiš ti ovdje?

Bio sam prisiljen da dignem pogled prema njemu. Predamnom je stajao mlad čovjek, oštra lika, ca malim, crnim, brčićima. Postavio je ovo teško pitanje i promatrao me upitno. Osjetio sam kako stvar kreće rđavim putem. Bio sam se smeo.

- Gospodine natporučniče, ja slažem drva.

Znam, da sam smišljao laž dan i noć, ne bih je gluplju mogao smisliti. Drva su bila složena, a bila je nedelja. Zatočenicima je pristup ovdje bio strogo zabranjen. Ali, nisam znao šta da odgovorim. Mislio sam da će me ovdje, na licu mjesta, ubiti.

- Reci mi šta si tražio, ovdje, kod kuhinje ?

Ja sam ćutao.

- Poznaješ li ti mene ?

Ovo je bilo teško pitanje. Ali ton kojim ga je ustaša postavio, nije se salgao sa njegovim zastrašujućim smislom. To me je još više zbunilo. A šta ako se on to samo sa mnom izigrava ? Da li ga poznajem ! Ako ga ne poznajem, onda ću ga upoznati. Neki dan se drao Ljubo Miloš: vi ćete mene već upoznati, bando židovska, bando komunistička. Ponijećete moj lik sa sobom u zemlju. Bando ! Bando ! ....

- Ne gospodine, ja vas ne poznajem.

- Otkada si ti ovdje ?

- Tri i po mjeseca.

- Jesi li ti tada okovan ?

- Da, gospodine.

- Zar ti ne radiš u mehaničkoj radionici ?

Ne, gospodine.

- Hajde sa mnom.

Krenuli smo. Iza mene, u drvima, ostala je porcija. Ali, ja više nisam mislio na nju. Teška mora tištala mi je dušu. Kako sam činio korak za korakom, srce mi se sve više stezalo. Jedva sam se vukao.

Išli smo prema Savi.

Strašna rijeka tekla je polagano, ogromna, mutna, prljava. Mislio sam da je to kraj. Bilo mi je žao.

A onda smo naglo skrenuli. Sava je ostajala iza nas. Ustaša me je vodio prema lančari. Tu, gdje sam prvog dana bio okovan. Tu, gdje su se pravili okovi za desetine i stotine hiljada zatočenika.

Ušli smo u lančaru. Ustaša je dozvao sebi kovača Uroša Miletića. Naredio mu je:

- Otkuj ovom zatočeniku okove !

Uroš je prišao s majzlom u ruci. Udario je dva puta i okovi su bili razbijeni. Nepokretni, okovi su ležali na zemlji.

U tom trenutku osjetio sam kako mi na oči naviru suze. Ni danas, poslije toliko godina, ne bih umio objasniti kako mi se to desilo. Znam samo da sam se trudio, ali ih nisam mogao zadržati. Možda je to bila radost što su mi okovi pali s nogu, ili možda žalost da ću otići u smrt, u Savu. Ili, možda nešto treće što nisam više mogao razumom shvatiti, ali sam to nejasno osjetio, i suze su potekle.

Pita me ustaša:

- Zašto plačeš ?

- Ne plačem - kažem ja.

- Plačeš !

- Ne plačem, gospodine - ponavljam ja. I stvarno, nisam plakao, samo su mi suze tek bile potekle.

- Hadje, sa mnom !

I, ponovo me vodi. Vodi me prema izlazu iz logorske kapije. A preko puta nje nalazio se Granik. Granik sa koga su hiljade i hiljade nesrećnika otišli u Savu. Opet mi se steže srce. A suze su prestale da teku. Pred očima mi se mrači. Idem opuštene glave, očiju uprtih u zemlju. Ne vidim ustašu, ali se upravljam prema njegovim koracima.

- Hej, kuda ?

Digao sam glavu. Ustaša je bio skrenuo od Granika. A ja sam se nesvjesno i dalje kretao ka njemu.

- Ovuda !

Okrenuli smo lijevo, prema oficirskim ustaškim paviljonima. Počeo sam ponovo da razaznajem stvari oko sebe. I, bilo mi je lakše.

Ušao je u prvu oficirsku baraku. Ja za njim. Vodi me u jednu sobu. Bila je prazna. Daje mi stolicu.

- Sjedi, - kaže,

Sjedam. Nasuprot meni sjeda i on. Gleda me. Gledam ja u njega. I, tako, ćutimo jedno vrijeme. Onda ponovo pitanje:

- Zar ti mene ne poznaješ ?

Gledam u njega upitno. Ne, ne sjećam se ovog lica. Nikada u životu nisam ga vidio.

- Ne, ne poznajem vas.

- Sjećaš li se kada si moga oca, koji je bio mašinovođa, bolesnog iz Trnova prevezao do Sarajeva ?

Da, sjećam se toga. I ovoga čovjeka ovdje, preko puta mene. I nije to bilo davno kada smo se upoznali, svega su dvije godine prošle od tada. I tri i po mjeseca, ovdje, u ovom logoru uništenja. Za te dvije godine nisam zaboravio ljude sa kojima sam se poznavao. Ali sam zaboravio za ova tri i po mjeseca.

Da, gospodine ustaški natporučniče. Sad vas se sjećam. I sjećam se kada smo se upoznali. Bio sam šofer u Sarajevu i imao sam svoja kola. Bio sam taksi šofer. Bilo je veče i ja sam stajao kraj svojih kola na štandu u Koševu.

Tad ste naišli vi. Prilazili ste mi nesigurnim korakom.Primijetio sam da se ustručavate da me nešto upitate.

- Želite nešto, gospodine ?

- Da, želim da vas nešto zamolim. Ako me možete shvatiti i ako biste htjeli da mi pomognete. I ja sam šofer, kolege smo po zanimanju. Našao sam se u teškoj neprilici. Imam bolesnog oca u Trnovu i treba hitno da ga prevezem u Sarajevo da bih mu spasio život. Imam samo toliko da platim benzin, više nemam. Imao sam tu neke prijatelje, šofere. Zamolio sam ih da mi pomognu. Nisu htjeli, odbili su me. Bili su prijazni sa mnom, ali su me odbili. Vas ne poznajem. Nikada u životu nismo se vidjeli. Ne znam šta ćete mi reći. Ali sam prisiljen da vas zamolim da mi učinite tu uslugu. Možda ću vam se kasnije odužiti. Ako mi vjerujete ....

Rekli ste to i ućutali. Iz riječi vam je izbijala nevjerica i očaj. A ja vam ni jedno pitanje nisam postavio. I nisam se, djeteta mi ubijenog ovdje u Jasenovcu, ni časa premišljao. Otvorio sam vrata od kola:

- Sjedite !

Znam, htjeli ste u tom trenutku nešto da mi kažete, da mi se zahvalite. Ali, to niste učinili. Samo ste mi pružili ruku i rekli svoje ime. Tada sam vaše ime upamtio, sada ga se više ne sjećam. Tada to za mene nije bilo važno. Kao što nije bilo važno za vas kako se ja zovem, kojim jezikom govorim, i koje sam narodnosti. I da li uopšte imam narodnost. Tada sve to nije bilo važno. Radilo se o tome da se spase jedan život. Život vašeg oca koji je ležao teško bolestan u Trnovu i nepokretan očekivao od vas pomoć.

Vozili smo se prema Trnovu. Pričali ste mi malo o sebi. Da radite kao šofer na teretnom Saureru kod pilane Rivolta u Bosanskom Brodu. Jadali ste mi se da tu nema kakve zarade, da se teško živi.

Stigli smo pred vašu kuću. Sjećam se, vašeg su oca iznijeli u komadu ponjave. S njim je išla vaša starica majka, koja je ponijela sa sobom nekoliko šerpi nagorjelih od čađi. Pravo da vam kažem, kada sam vidio tu tešku sirotinju, smučilo mi se u glavi. I nije mi bilo žao što sam se namučio ove noći.

Doveo sam vas na stanicu u Sarajevo. Sjećate se, zajedno smo iznijeli iznemoglog starca i smjestili ga u restoran. Naručio sam za njega i staricu čaj, a nama po jednu rakijicu. Onda sam rekao da sam, eto, učinio svoje i da je vrijeme da krenem.

Vi ste se digli. Rekli ste:

- Prijatelju dragi. Ne znam kako da vam se za sve ovo zahvalim. Učinili ste mi mnogo, mnogo ste mi učinili. Žao mi je što mogu da vam platim samo benzin. Dozvolite, koliko vam dugujem?

A ja sam već ranije bio donio odluku. U onom trenutku kada sam vidio da vašeg starog oca iznose u ponjavi. I vašu staricu majku kako nosi nagorjele šerpe.

- Dozvolite, da vam ništa ne naplatim. Eto, jednom kada naiđem kroz Brod, možete me počastiti.

Stegao sam vam ruku i krenuo ka izlazu. A vi ste ostali nepokretni, sa otvorenim novčanikom u rukama. Mislim, u tom momentu, niste mogli da shvatite da i tako nešto može da se desi. A ja, prije nego što sam izišao iz restorana, za trenutak sam se osvrnuo. Vi ste i dalje stajali onako kako sam vas ostavio, samo ste, kada su nam se pogledi ponovo sreli, malo podigli kačket sa glave. U znak pozdrava i zahvalnosti.

I, mislim - poštovanjna.

Vodio sam ovaj nijemi dijalog u sebi. A onda sam rekao:

- Da, gospodina, sad vas se sjećam. Mnogo ste se izmijenili od one noći. A, - i mene su mnogo izmijenili ....

I - ućutao sam. Neka ogromna tuga obujmila me je svega. Ne bih znao reći zbog čega. Možda što sam se sjetio starih dana. I, na jedan trenutak, na jedan strahovito mali trenutak, zaboravio na logor.

Podigao sam pogled prema ustaši. Ali, on me više nije posmatrao. Podnimljen na obje ruke, očiju uprtih u sto, on je ćutao.

Tada, prvi put kako smo se danas sreli, progovorio sam, a da mi nije bilo postavljeno pitanje:

- Htjeli ste da znate zašto sam bio kod ustaške kuhinje. Sada vam to mogu reći ....

Glas mi se prelomio. Osjetio sam kako mi se naglo grlo steglo. Ali, ne od straha. Ja ga u ovom trenutku više nisam osjećao. Osjećao sam tugu i - glad.

- Ne, nije potrebno.

Izvadio je olovku i notes. Pisao je. Zatim mi je pružio cedulju. Bez riječi.

„Šefu ustaške kuhinje,

Zatočeniku broj 375 dajte moj ručak i večeru“.

I potpis.

Krenuo sam teško. Čudno. Tri i po mjeseca nosio sam okove i bio sam se već tako navikao na njih da mi se činilo kao da njihovu težinu više ne osjećam na nogama. Sada, kada sam krenuo, osjetio sam kako mi okovi teško stežu noge, okovi kojih tu više nije bilo.

Na vratima sam zastao. Samo jedan trenutak. Ali se nisam osvrnuo. Izišao sam napolje.

Bila je nedelja i neka čudna tišina u logoru. Trebalo je sada da krenem u kuhinju. Ali, u šta da primim hranu?

Na jedno dvadesetak metara od kuhinje ležala je jedna ogromna kamara gvožđa. Tu je bilo nabacano hiljade posuđa svih mogućih boja i oblika. Od hiljada Cigana ubijenih ovdje u logoru.

Uputio sam se prema kamari.