Jastrebarsko DJECA SU UMIRALA SVAKODNEVNO PDF Ispis E-mail

Komemorativni skup u povodu oslobađanja djece iz zloglasnog ustaškog logora smrti u akciji partizana 4. kordunaške brigade pokušali su osujetiti desničarski i filoustaški provokatori nazivajući antifašiste pogrdnim imenima

Kada su poslije borbi na Kozari njemački fašisti i domaći izdajnici odveli u logore veliki broj žena i djece, podigli su u Jaski (Jastrebarsko) poseban logor za djecu. Mnogi od njih su u tom logoru stradali, ili su umrli od bolesti i gladi, ili su bili poubijani ne dočekavši oslobođenje. Međutim, kada je 4. kordunaška brigada dolazila na Žumberak da pomogne daljnji razvoj narodnog ustanka u tom kraju, 26. kolovoza 1942. godine oslobođeno je 727 djece iz tog zloglasnog ustaškog logora smrti. To je u toku narodnooslobodilačkog rata bila jedna od najvećih akcija oslobađanja djece iz fašističko-ustaških logora.

Tim povodom na mjesnom groblju u Jastrebarskom ispred spomenika zatočenoj djeci (autor Stevo Petanić) upriličen je komemorativni skup kojem su prisustvovali brojni poklonici antifašizma s područja Karlovačke i Zagrebačke županije te Grada Zagreba, izaslanstva Saveza društva „Josip Broz Tito“ Hrvatske, predstavnici Radničke fronte… Izostali  su, iako su bili pozvani – dužnosnici lokalnih tijela vlasti.  Zato je skup „uveličala“ poveća skupina desničarskih i filoustaških provokatora nazivajući antifašiste pogrdnim imenima. Sukob je izbjegnut zahvaljujući dostojanstvenom i civiliziranom ponašanju nazočnih poklonika antifašizma i mladih aktivista Radničke fronte.

Svjedočenje logoraša Veljića

Nakon minute šutnje i polaganja vijenaca izaslanstava antifašističkh udruga, skup su prigodnim riječima pozdravili Petar Raić, predsjednik Zajednice udruga antifašističkih boraca i antifašista Zagrebačke županije i Grada Zagreba, Mile Knežević, sudionik NOR-a i član Sekcije boraca 8. kordunaške brigade SABA RH i mr. Ivan Fumić, sudionik NOB-a,  autor knjige „Djeca – žrtve ustaškog režima“, inače i sam dijete logoraš. Kako su istaknuli govornici, u povijesti ljudskog roda nije zabilježeno da je itko sagradio logore u koje je zatočio djecu. To je jedino učinila ustaška vlast za svoje četverogodišnje zločinačke vladavine. Dječji logori u Jastrebarskom i Donjoj Rijeci, selu u neposrednoj blizini Jastrebarskog, uz logor Sisak, bili su najveći dječji logori u takozvanoj Nezavisnoj državi Hrvatskoj.

U skupni djece koju su partizani oslobodili bio je tada dvanaestogodišnji dječak Mihajlo Veljić koji je na komemorativnom skupu kazivao svoja sjećanja na vrijeme provedeno u zatočeništvu. „Kada je počela neprijateljska ofenziva, povukli smo se iz rodnog sela na Kozaru, gdje smo majka, moja braća i ja uhvaćeni s mnoštvom naroda i odvedeni u Staru Gradišku. Ubrzo smo, mi djeca, transportirani za Jasrtrebarsko. Imali smo kratke hlačice i kaputiće sa znakom „U“ na reverima i kapi. Uvjeti za preživljavanje u logoru bili su nepodnošljivi. Bili smo gladni, bolesni, iscrpljeni. Danas sam među rijetkim preživjelima iz logora, jedinog dječjeg logora u okupiranoj Europi, za koji danas kvazipolitičari govore da je bio dom a ne logor. Kad se govori o oslobađanju logora koristi se izraz da su partizani zarobili djecu i odveli ih iz logora. Zatim se govori da logor nije bio ograđen žicom i da nije bilo stražara na ulazu. To su laži, jer prostor je bio ograđen bodljikavom žicom i imao stražara na kapiji, za kojeg ne znam da li je bio ustaša, domobran ili žandar“.

U nastavku izlaganja Veljić kaže: „Najčešće smo jeli kuhanu neslanu misiraču (tikva, budneva), išli smo plijeviti povrće na ekonomiji. Zbog slabe ishrane i loših uvjeta života zavladala je dizenterija od koje je umro veliki broj djece, a mjesni grobar Franjo Ilovar je svakodnevno dolazio i odvozio zaprežnim kolima umrlu djecu. On je o svom poslu vodio i neku vrstu dnevnika. Pisao je, koliko je svaki dan pokopao muške, koliko ženske djece i koliko ukupno. Zašto? Vjerojatno, zbog naplaćivanja svoje usluge, a možda i zbog još nečega“.

Nehumane „časne“ sestre

Dječji logor u Jastrebarskom osnovan je 12. srpnja i djelovao je do studenog 1942. godine. Logor je orgniziran na tri lokacije: barake i konjušnice talijanske vojske, dvorac grofova Erdody i franjevački samostan. Tim redoslijedom je vršena i selekcija logoraša. Snažniji i zdraviji, smješteni su u barake a bolesni u prostorije dvorca u, kako su je zvali „bolnicu“, a iznemogli, opet kako su je zvali u „karantenu“ u samostanu. To su bila srpska djeca do 14 godina starosti.  Posebno treba napomenuti nehuman i grub odnos upraviteljice logora, redovnice Berte Pulherije šogorice ustaškog zločinca Mile Budaka. Ona je neposredno pred oslobođenje pobjegla  sa ostalim ustaškim zločincima u Austriju – umrla je 1981. godine. Najokrutnija je bila „časna“ sestra Merceda. Prema djeci je dobra bila jedino časna sestra Viterba, koja je nakon rata radila u vojnoj bolnici u Kuniščaku (Zagreb) kao medicinska sestra.

Novo poglavlje za djecu zatočenike ispisala je Četvrta kordunaška brigada, koja je 26. kolovoza 1942., oslobodila logor. Za vrijeme akcije partizana, djeca nisu znala o čemu se radi, ali kad je pobjegao stražar izašla su van i suočili se s partizanskim borcima. Nakon dobro razrađenog plana, partizani su oslobodili dio djece. Među prvim jurišnicima bio je puškomitraljezac Stevan Tesla. Na žalost, 1500 djece u logoru Reka nije tada oslobođeno, jer partizani za taj logor nisu znali. Partizani su djecu poveli sa sobom u Žumberak. Djeca, za koju je liječnik ocijenio da ne mogu dalje ostala su u selu Pećno i raspoređena po kućama. Djecu koju su partizani oslobodili i smjestili kod ljudi u selima po Žumberku, ustaše su kasnije pohvatali, neke ubili, a neke vratili u logor.

„Bio sam u skupini koja je otišla s partizanskim jedinicama. U međuvremenu, doznao sam za sudbinu braće, koji su također bili zatočeni u logoru. Majka ih je pronašla u Koprivnici. Nakon oslobođenja zemlje, sudbina mi je namijenila da kao oficir budem na službi jedno vrijeme u garnizonu Jastrebarsko. Dakako, prisustvovao sam i otkrivanju spomenika na mjestu gdje su djeca bila pokopana“, zaključio je kazivanje Veljić. (Spomenik su 1955. godine otkrili narodni heroji Milka Kufrin i Rade Bulat, čija je kći Jagoda nazočila ovogodišnjoj komemoraciji).

Hrvatske obitelji posvajaju djecu

Logor je djelovao do studenog 1942. godine. Da nije bilo hrvatskih obitelji koje su se, po cijenu života založile za spas napuštene srpske djece, teško je zamisliti da bi ijedno dijete preživjelo uvjete u kojima su se u logorima nalazili. Mnoge su obitelji posvojile djecu. Bila je velika pomoć Hrvata, seljaka iz Jastrebarskog i okolnih sela i Zagreba, a osobito odgojiteljica iz sela Rude kod Samobora. Tako su brojni Hrvati pokazali da se ne slažu ni s politikom, ni praksom ustaškog režima. Posebnu zaslugu u spašavanju djece iz Jastrebarskog ima Četvrta kordunaška brigada NOV Hrvatske koja je iz logora izvukla djecu i prebacila ih na slobodni teritorij.

Što je sve u Hrvatskoj od 1990., na ovamo učinjeno da bi se žrtve ustaškog režima zaboravile i negirale, vidi se kroz razna kvazi znanstvena djela pojedinih povjesničara, ali i izjava pojedinh crkvenih predstavnika. Znaju li mladi Jasknanci da se ovdje, u njihovom mjestu prije 75 godina nalazio dječji logor za srpsku djecu i da su zatočeni dječaci i djevojčice bili odgajani u ustaškom duhu? Također se ne zna kako su mnogi mještani Jastrebarskog i okolnih naselja – Hrvati, kao i pripadnici Crvenog križa, spašavali djecu.  O postupanju prema srpskoj djeci za vrijeme Drugog svjetskog rata u takozvanoj NDH govore brojni grobovi. Pored Jastrebarskog i Siska, dječja grobnica nalazi se na zagrebačkom Mirogoju. Koliko ih je sahrnjeno u Loboru, u selima Reka i Gornja Rijeka, te drugim lokacijama, tek bi trebalo istražiti. No, umjesto toga, aktualna vlast svaki pronađeni ili čak sumjivi grob odmah proglašava mjestom na kojem se nalaze žrtve partizana, što je tipičan pokušaj izvrtanja povijesnih činjenica.

Bojan Mirosavljev