U susret 73. obljenici oslobođenja Dubrovnika TITOVA POVIJESNA MISIJA (1) PDF Ispis E-mail

(Prema knjizi dr. Nikole Anića „Dubrovnik u II. svjetskom ratu 1941. do 1945.“ )

Pred početak oslobođenja Dalmacije, početkom rujna 1944. godine, stanje u Dubrovniku i dubrovačkom području bilo je krajnje zamršeno. Nijemci su ga, s vojskom NDH i četnicima Draže Mihailovića (to je jedinstven slučaj), jako utvrdili i s dosta vojske uporno branili. Na drugoj strani, Titova partizanska vojska nastojala ga je osloboditi među prvim hrvatskim gradovima. Problem Dubrovnika bio je usložen i nakanama zapadnih sila da dio vojnih snaga saveznika stacioniranih u Italiji iskrcaju u rajonu Dubrovnika i tu se povežu s četnicima Draže Mihailovića. Smatrali su da će tako zadati snažan udarac Narodnooslobodilačkom pokretu u okupiranoj Jugoslaviji i stvoriti uvjete za povratak dinastije Karađorđevića u Beograd te, konačno, Dubrovnik otrgnuti od Hrvatske i staviti ga u okvir Srbije.

 

Za te je planove saznao maršal Tito dok se s Vrhovnim štabom nalazio na Visu. Tita je jako zaokupljao problem oslobođenja Dubrovnika i južne Dalmacije. Znao je da će se njemačka balkanska grupacija, s dijelom snaga iz Grčke i Albanije, povlačiti preko Boke kotorske i Dubrovnika prema sjeveru. U tome ih je nastojao osujetiti, prisiliti ih na povlačenje preko istočne Bosne, kroz planine i teške prometnice, tu ih tući i uništavati. Dubrovnik je Titu trebao i radi osiguranja morskih prometnica i kopnene suradnje sa snagama NOV i POJ u Bosni i Srbiji, jer su se, upravo preko Dubrovnika, partizanske snage u Bosni, Crnoj Gori i Srbiji mogle najlakše snabdijevati.

Zato se Tito zalagao da se glavna ofenziva grupacija VIII. (dalmatinskog) korpusa, a to su 26. divizija s I., XI. i XII. dalmatinskom i III. prekomorskom brigadom, I. tenkovskom brigadom i Artiljerijskom grupom, ukupno oko 10.000 boraca, s Visa, orijentiraju na oslobađanje srednje i južno dalmatinskih otoka, onda krenu na Dubrovnik i oslobode ga. S tim se, međutim, nije slagao Glavni štab NOV Hrvatske i štab VIII. korpusa. Oni su smatrali da se Viška operativna grupacija prebaci u rajon Splita i Šibenika i krene preko Knina prema Zagrebu. Sredinom rujna 1944. godine, prije polaska za Moskvu, Tito je na Visu imao povijesno značajni sastanak s vojnim zapovjednicima i članovima Vrhovnog štaba. Na dnevnom redu je bilo oslobođenje Dubrovnika.  Na tom sastanku Tito je dao nalog za razradu planova da se prvo oslobodi Dubrovnik i južna Dalmacija, istakavši pritom sve vojne i političke elemente takve odluke. Naređeno je da, poslije oslobođenja srednje i južno dalmatinskih otoka, 26. dalmatinska divizija s 29. hercegovačkom divizijom zajedno oslobode Dubrovnik i da se prema Dubrovniku pošalje najmanje pola I. tenkovske brigade, jedan do dva topnička diviziona te da se s Visa i iz južne Italije angažiraju zračne snage I. i II. eskadrile…

Tokom rujna 1944. godine 26. dalmatinska divizija je oslobodila Brač, Šoltu, Korčulu, Mljet i najveći dio Pelješca, a u borbama prema prema Stonu angažirala se samo  I. i XI. dalmatinska brigada koje će se nešto kasnije, nakon oslobođenja Dubrovnika, obračunati s 369. legionarskom divizijom kod Vukova klanca. Štab 29. hercegovačke divizije je 15. listopada 1944. godine izdao zapovijed za oslobođenje Dubrovnika. Gledano s povijesne distance, može se zaključiti da je vrhovni komandant Tito bio u pravu kada je tražio brže oslobađanje Dubrovnika. Prema Dubrovniku je od Konavala krenula II. dalmatinska proleterska brigada iz Primorske operativne grupe II. crnogorskog korpusa, a na dubrovačkom su području bili Dubrovački i Konavoski partizanski odredi zatim jedinice Zapovjedništva mjesta Dubrovnik i drugi manji sustavi.

U rajonu Dubrovnika bilo je oko 4.000 njemačkih vojnika i vojske NDH i to: 369. puk 369. legionarske (hrvatske) divizije, IX. posadna brigada vojske NDH, postrojbe IX. ustaške brigade, drugi sustavi topništva, mornaričkog pješaštva, dijelovi 1. divizije torpednih čamaca itd. Oko Dubrovnika i u gradu bila su dva topnička puka najviše dalekometne artiljerije, postavljene od Molunta, po Konavlima i oko Dubrovnika te na otocima ispred grada. Svim ovim njemačkim i ustaško-domobranskim snagama zapovijedao je njemački pukovnik Krammer, a zapovjednik 369. njemačkog pješačkog legionarskog puka, pukovnik Ficher, bio je u Metkoviću kod zapovjednika 369. legionarske divizije. Nijemci su oko Dubrovnika i u samom gradu imali toliko brojne snage jer su i oni imali informacije da će u rajonu Dubrovnika doći do povezivanja četnika Draže Mihailovića s desantnim snagama anglo-američke vojske iz južne Italije.

Zato borba za Dubrovnik nosi obilježje krupnih vojno-političkih sadržaja, kao rijetko koja bitka vođena u NOR-u uopće. Za jedino pravo razrješenje – oslobođeni hrvatski Dubrovnik - krupnu povijesnu misiju odigrao je upravo maršal Tito vođen svojom vojničkom i političkom lucidnošću i upornošću da ostvari zamišljeni plan oslobođenja Dubrovnika.

U povijesti Drugog svjetskog rata na ovim prostorima dobro je poznato da sve dok i posljednji njemački vojnik, hrvatski legionar, ustaša, Gestapo i drugi kvislinzi nisu istjerani, oni nisu prestajali sa zločinima nigdje pa ni u Dubrovniku. To je, konačno,  proizlazio iz zapovijedi njemačke Vrhovne komande, a važilo je za cijeli Wehrmacht u okupiranim zemljama, da prilikom povlačenja ili napuštanja neke teritorije iza sebe ostave pustoš,  “spaljenu zemlju”.

Tako nešto je imalo bit i u Dubrovniku. Svi prilazi gradu bili su minirani. Najznačajniji objekti u starogradskoj jezgri, okolo nje i u Gruškoj luci, Lapadu i Rijeci dubrovačkoj bili su pripremljeni za rušenje. Zato je postojao vrlo precizan plan kojega je sačinio štab Grupe armija “F” i štab II. oklopne armije generala Lothara Rendulica. Inspekciju učinjenog je u svim dalmatinskim gradovima, pa i u Dubrovniku, izvršio njemački general Bancig, zapovjednik inžinjerije Grupa armija “F”, koji je za to bio i odgovoran. On je upravo zbog toga bio u Dubrovniku, Splitu i drugim gradovima u travnju 1944. godine. Paklena nakana okupatora da uništi sve ono što je vrijedno u drevnom Dubrovniku bila je pripremljena do stupnja da rušenje može početi kadgod zatreba. Da se, dakle, Dubrovnik pretvori u hrpu ruševina. U tome su njemačkom okupatoru pomagale i s njim surađivale ustaško-domobranske formacije, to jest, Dubrovnik su zajedno planirali srušiti okupatorska njemačka vojska te s njom vojska i vlast NDH koja se nikada nije usprotivila tim kao ni svim drugim njemačkim zločinačkim nakanama.

Ipak, zahvaljujući djelovanju aktivista NOP-a i stanovništva u Gradu te partizanskih boraca koji su se nezaustavljivo približavali, konkretno u Dubrovniku, Nijemci i ustaše su bili onemogućeni u rušenju važnijih objekata, kao što su luka u Gružu, električna centrala, glavna pošta i drugi. Prema kasnijem kazivanju domobranskog pukovnika Stijepa Zuecha, bivšeg zapovjednika IX. posadne brigade NDH, masovnije rušenje objekata u gradu spriječio je u zadnjem trenu njemački časnik Mayer, koji je poslije oslobođenja Dubrovnika ostao živjeti u Gradu. Tako su spriječene paklene nakane neprijatelja da poruši kulturnu baštinu i druge značajne objekte Dubrovnika.

Njemački okupatori, ustaše, hrvatski legionari i Gestapo bili su sve bjesniji i nisu birali sredstva u zločinima, kako se bližio kraj okupacije Dubrovnika i šireg područja. Pokazujući tako svoje pravo lice, zločinci u Ošlju, u Dubrovačkom primorju, polijevaju benzinom i pale zgradu osnovne škole, u Čajkovici topništvom tuku po civilima, u Dubrovniku su zapalili hotel “Viktorija”, na području Rijeke dubrovačke dinamitom su  palili i uništavali brodove, srušili željeznički tunnel i dio pruge, “u zrak digli” elektranu i vodovod, u Cavtatu su zapalili ljetnikovac “Račić”…  Daleko bi odvelo nabrajanje svih zlodjela i zločina njemačkih nacista i njihovih sramnih domaćih slugu. U svom izvještaju stožer VI. oružničke pukovnije NDH u Mostaru navodi: “da je takav postupak kod dubrovačkog puka izazvao paniku i veliko nezadovoljstvo…” Što bi se bilo još dogodilo da su nacisti imali više vremena za rušilačko orgijanje, da Titovi partizani nisu ipak na vrijeme oslobodili dubrovačko okružje i sam Grad i tako ga spasili od paklenih nakana zločinaca.

Gdje su pak stradanja i žrtve nevinih civila, zločini što su ih počinili vojnici NDH, legionari, Nijemci i zločinački Gestapo. Iz dubrovačkih zatvora izveli su deset Dubrovčana i zvjerski ih pobili na Kovačevića brijegu kod Stona, u Čajkovici u Rijeci dubrovačkoj topništvom su tukli po civilima, u Orašcu su ubili učiteljicu Mariju Šutić, a istoga dana kada su ustaše, legionari i Nijemci bježali iz Dubrovnika, kao posljednji gnusni zločin odveli su  sobom poznatog dubrovačkog ugostitelja Josipa Spitzera te mu, između Komolca i Šumeta, odsjekli glavu, bacili ga pored ceste i zatrpali ga kamenjem. Zločini govore tko su i kakvi su bili oni koji su Dubrovnikom i okolicom vladali do 18. listopada 1944. godine.

 

Priredio Krešimir Ladik