Tragom Hirona i Asklepija PDF Ispis E-mail

 

Problemi zdravstvenog sustava tijekom Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj još uvijek nisu u dovoljnoj mjeri poznati, posebno kada je riječ o lokalnim sredinama. Cilj je ovoga eseja prikazati odnosno skicirati glavne konture zdravstvenog sustava na oslobođenom dijelu požeškog kraja ili točnije na području pod kontrolom Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda. Ponajviše sam se oslanjao na istraživački rad Nade Lazić „Zdravstvena služba u Požeškoj kotlini u NOR-u i revoluciji 1941-1945. god.“ objavljen u zborniku Požeška kotlina u Narodnooslobodilačkoj borbi i socijalističkoj revoluciji 1941-1945.(1984.), 447-455., zatim na knjige iz pera Dane Pavlice Partizanske škole na Papuku (1981.) i Prosvjeta na Dilju u NOB (1984.). Ovim pisanim radom nemam pretenziju potpunog iscrpljivanja navedene problematike koja itekako ima potencijala za neka buduća znanstvena istraživanja i moguće komparativne analize područja Požeške kotline i drugih dijelova Hrvatske i Jugoslavije, zatim područja pod kontrolom Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije s jedne strane i dijelova Požeške kotline pod kontrolom vlasti NDH s druge. Ta tema nedvojbeno može otvoriti niz istraživačkih pitanja.

 

 

Na početku navedenog rada Nada Lazić je napisala da je vodstvo „narodnooslobodilačkog pokreta u Slavoniji od prvih početaka oružanih akcija započelo s organizacijom spašavanja, zbrinjavanja, liječenja i rehabilitacije ranjenih boraca. Stoga početak djelovanja i razvoja sanitetske službe datira od početaka partizanskih akcija na ustaničkim područjima, odnosno intenzivira se analogno sa širinom i učestalosti oružanih akcija.“ Prema modelu organizacije sanitetske službe u Slavoniji, po riječima Nade Lazić, organizirani su saniteti i u drugim krajevima. U ovom tekstu ponajviše ću se zadržati na razvoju civilne zdravstvene službe i vojnoga saniteta u požeškom kraju. Navedena autorica  uočila je kako su planine koje zatvaraju Zlatnu dolinu, točnije Psunj, Papuk i Krndija bile zahvaćene antifašističkim ustankom i oružanim akcijama od druge polovice 1941. godine. Taj prostor imao je značajnu ekonomsku i političku važnost za antifašistički pokret. Utemeljeno je pretpostaviti da je zdravstveni sustav tada važan segment u okviru uspješnog razvoja i jačanja oružanog antifašističkog otpora u Požeškoj kotlini. (Lazić, 447-448.)

Nastanak i razvoj zdravstvenoga sustava ovisio je, kako je dobro uočila Nada Lazić referirajući se na izvještaj liječnika Grujice Žarkovića, o jačanju snaga oružanog otpora te o razmjerima vojnih akcija i širenju teritorija pod kontrolom ustaničkih formacija, ali i potpori stanovništva. S obzirom na malobrojnost partizanskih vojnika te u skladu s time i suženoga opsega vojnih djelovanja, u prvo vrijeme antifašističkoga otpora nije bilo sanitetskih ustanova. Stručna medicinska pomoć ranjenicima bila je uglavnom improvizirana, a ranjenici su zbrinjavani po seoskim domaćinstvima područja pod kontrolom partizanskih snaga. Paralelno s razvojem oružane antifašističke borbe došlo je do bolje organizacije sanitetske službe. Do značajnih pomaka u organizaciji rada saniteta došlo je tijekom 1942. godine. Tada je liječnik pružao temeljnu pomoć, a uloženi su i značajni napori u edukaciji bolničara. Ubrzo je organizirana vojna sanitetska i bolnička služba. Civilna zdravstvena služba tada još nije postojala. (Lazić, 448.)

U Požeškoj kotlini organizirane su vojne sanitetske ustanove „za pomoć i liječenje bolesnih i ranjenih boraca“. Nada Lazić navela ih je kao vojno-partizanske bolnice. Njihovo osnivanje datirala je u sredinu 1942. godine. Na području Ravne gore osnovana je prva partizanska vojna bolnica. Riječ je o improviziranoj bolnici Prvog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda smještenoj na skrovitoj lokaciji. Nešto kasnije osnovane su bolnice na Papuku i Krndiji. Na samom početku njihova postojanja u tim bolnicama bilo je smješteno 70 ranjenika. Do kraja 1942. godine, otvorene su tri ambulante u kojima su civilne osobe dobivale pomoć liječnika. (Lazić, 448-449.)

Bolnice su podizane na teško pristupačnom planinskom području radi zaštite pacijenata i osoblja. Bile su skrivene i zaštićene stražom. U bolnicama su bile i ambulante za pružanje pomoći lakše ranjenim vojnicima. Vojna bolnica broj 4 izgrađena je krajem 1942. zapadno od vrha Papuka. Početkom 1943. sagrađena je bolnica u Dubokoj Rijeci smještenoj na zapadnim predjelima Papuka. Te su bolnice pripadale, prema riječima Nade Lazić,  Požeškome vojnom području i „činile su jedinstvenu Vojno-partizansku bolnicu (VPB) Požeškog područja. Kompetencija osiguranja, snabdijevanja i uprave VPB sada je prešla na vojno-partizansko područje, odnosno u nadležnost vojno pozadinskih organa. Na čelu VPB Požeškog područja nalazio se upravnik dr. Nikola Gubarev i politkomesar Nevenka Kulić te intendant Dragan Davidović. Ova bolnica je iz konspirativnih razloga dobila nove šifrirane oznake, i to VPB II (požeško područje).  Bolnica je u svome sklopu sadržavala nekoliko bolnica, odnosno odjela.“ Treba spomenuti i bolnicu izgrađenu iznad sela Vučjaka. (Lazić, 449-450.)

Tijekom napada, napisala je Nada Lazić, pacijenti su premještani u posebne objekte. Postojali su bunkeri za ranjenike u vremenu neposredne opasnosti. Tijekom ofenzive „Braun“ 1943. godine,  u zemunice-bunkere bilo je smješteno približno 500 ranjenih boraca. Problem nedostatka liječnika i drugog kvalificiranog medicinskog osoblja prisutan je do kraja rata. Stoga su važnu ulogu u partizanskim zdravstvenim ustanovama imali priučeni bolničari. (Lazić, 450.)

U svim odjelima bolnice Požeškoga vojnoga područja, prema navodima Nade Lazić, organizirani su radni sastanci na tjednoj razini te prosvjetno-politički program za pacijente i osoblje bolnice. Djelovale su amaterske skupine i zidne novine te drugi oblici kulturnog, prosvjetnog i političkog rada. U bolnici nedaleko od Vučjaka djelovale su usmene novine, amaterska skupina i pjevački zbor. Slične aktivnosti organizirane su i u bolnici u Dubokoj Rijeci. (Lazić, 450-451.)

Pripadnici Građevne sekcije Komande Požeškog vojnog područja izgradili su za bolnicu toga područja četiri prostorije, kupatilo, ispostavu bolničkoga slagališta, spremište ogrijeva, poljsku bolnicu, zgradu za pranje rublja i druge objekte te su popravili put do bolnice. Izrađivali su i medicinska pomagala. Tijekom 1944. godine bolnica Požeškoga vojnoga područja sastojala se od ukupno triju odjela te prostorija za održavanje higijene pacijenata (kupatila, tuševi i partizanska burad za dezinfekciju). U bolnici je bio zaposlen mehaničar, tri pisara, tri stolara, pet bravara, dva pekara, deset krojačica te osam ostalih kvalificiranih radnika. Prema  jednom izvješću iz prosinca 1944., za razdoblje od 15 dana, s navedenog vojnog područja u ovu bolnicu primljeno je 244 vojnika, izliječeno 41, 139 vojnika upućeno je na daljnje medicinske tretmane, a umrlo je 10 partizanskih vojnika. Tada je u bolnici bilo zaposleno 179 ljudi. Imala je i političkog komesara zaduženoga za tumačenje ciljeva antifašističke borbe i komunističku ideološku kampanju (op. V. T.). U ambulantama i bolnicama Požeške kotline liječeni su vojnici i civili susjednih područja. Dio vojnika iz požeškoga kraja liječeno  je u bolnicama drugih područja. Nešto kasnije ta bolnica imala je četiri odjela (A, B, C, D) i prijemni odjel. Kirurški odjel (VI/5a) smješten je u Dubokoj Rijeci, interni odjel (VI/5b)  na Papuku, bolnica nedaleko od Vučjaka reorganizirana je kao bolnica za lakše ranjenike (VI/5c). U Đedovici je bila evakuacijska bolnica (VI/5d), prihvatna stanica u Vučjaku, a u Dubokoj Rijeci raskužna stanica i kupatilo. (Lazić, 451-452.)

Zbog  stradavanja civila konstantno se povećavao broj ranjenih, a dodatni problemi uzrokovani su širenjem zaraznih bolesti. Medicinsko osoblje vojnoga saniteta povremeno je pružalo pomoć stanovnicima oslobođenih i poluoslobođenih dijelova Požeške kotline. Od kraja 1942. do sredine1943. godine organizirana je civilna zdravstvena služba. (Lazić, 452.)

Širenje trbušnog tifusa 1942. intenziviralo je organizaciju i rad medicinskih službi. Osnivane su civilne ambulante. Došlo je do veće primjene sredstva za dezinsekciju uzročnika trbušnog tifusa. To sredstvo bilo je poznato kao partizansko bure. U okviru narodnooslobodilačkih odbora u selima Požeške kotline osnivane su zdravstvene službe. Temeljni ciljevi tih službi bilo je snabdijevanje i vođenje ambulanti te „provođenje higijensko-profilaktičkih mjera za očuvanje stanovništva od zaraznih bolesti“, napisala je Nada Lazić. Godine 1943. na području Požeške kotline formirana je kotarska zdravstvena sekcija, sedam zdravstvenih sekcija na razini općina te ukupno 50 zdravstvenih sekcija u pojedinim selima. Nada Lazić zaključuje da je time „cijeli kotar bio prekriven kontrolom za sprečavanje širenja zaraznih bolesti.“ Organiziran je i stručni tečaj za osposobljavanje bolničkoga osoblja. Ipak, unatoč svim nastojanjima struktura vlasti u oslobođenim dijelovima požeškoga kraja, sredinom 1943. godine, saznajemo iz pera Nade Lazić na temelju pisanog izvora, u selima su loši zdravstveni uvjeti uzrokovani siromaštvom njihovih žitelja, niskom razinom higijene i slabom prehranom. Loši uvjeti uzrokovali su širenje zaraznih bolesti i svraba. U otklanjanju problema širenja zaraznih bolesti djelovalo je osoblje vojnoga saniteta. U Mijačima, Čečavcu i Smoljanovcima otvorene su nove ambulante s namjerom sprečavanja širenja zaraznih bolesti. U selima koja nisu imala ambulantu stanovnici su odlazili na preglede izvan svoga sela. U Bjelajcima, Popovcima, Vraniću i Borcima svake subote obavljan je pregled civilnih pacijenata. (Lazić, 453.)

Zdravstveni odjeli u okviru narodnooslobodilačkih odbora imali su važnu ulogu u organizaciji rada zdravstvene službe. Prema riječima Nade Lazić, „okružna civilna centralna bolnica za Novogradiško područje kome je teritorijalno pripadao i požeški kotar, nalazila se u selu Cicvarama. Počela je s radom u februaru 1944. godine, a zapremala je kapacitet od 30 bolesničkih kreveta. Imala je personal od ukupno 15 ljudi.“ U selu Orljavcu djelovala je civilna ambulanta s liječnikom, bolničarkom i kotarskim higijeničarom. U tu ambulantu dolazili su pacijenti s područja novogradiškoga i požeškoga kotara. U njoj su održavani zdravstveni tečajevi. Osoblje ambulante obavljalo je zdravstvenu kampanju među pučanstvom. Samo tijekom proljeća 1944. u Orljavcu je obavljeno 215 liječničkih pregleda, a od toga 73 pregleda djece školskoga uzrasta koja su imala razne infekcije, anemiju, svrab i prehladu te 63 ginekološka pregleda žena iz jedinica Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda. Osoblje te ambulante obavljalo je i terenske preglede u obližnjim selima. (Lazić, 453-454.)

Na području kotara održavani su tečajevi za higijeničare. Trajali su 14 dana. Tijekom proljeća 1944. godine tečaj je uspješno završilo 27 higijeničara koji su raspoređeni po selima oslobođenog dijela Požeške kotline. Za higijensko-profilaktičke postupke na raspolaganju je bilo ukupno 12 dezinsektora. Nakon oslobođenja većeg dijela Požeške kotline u jesen 1944. godine poboljšana je civilna zdravstvena zaštita. Gradska bolnica i ambulante u Požegi bile su u nadležnosti Zdravstvenoga odjela Narodnooslobodilačkog odbora Slavonska Požega. Treba istaknuti Zdravstveni odbor za grad Slavonsku Požegu i na razini kotara. Cilj odbora bilo je, prema riječima Nade Lazić, evidentiranje i suzbijanje zaraznih i drugih bolesti. U požeškoj bolnici radilo je 54 zaposlenika, a od toga 20 časnih sestara, osam bolničara i 26 službenika i radnika. Sustavom zdravstvene službe tada su obuhvaćene dvije ordinacije u kojima je radilo četiri liječnika, zatim dvije ljekarne i tri primalje. Tada je djelovalo i četiri zubara. U nadležnosti kotarske zdravstvene službe bile su ambulante u Pleternici, Kutjevu i Orljavcu. U Kutjevu i Pleternici radile su ljekarne. (Lazić, 454-455.)

Dane Pavlica je u svojoj knjizi Partizanske škole na Papuku (1981.) napisao i tekst o zdravstvenom prosvjećivanju tijekom Drugog svjetskog rata na Papuku. U prvi plan stavio je problem nehigijenskih uvjeta i širenja zaraznih bolesti poput proljeva, tuberkuloze, skorbuta i svraba. Učitelji su često pružali prvu pomoć i poučavali žitelje papučkih sela o postupanju s bolesnicima te o liječenju nekih bolesti. Učitelje su educirali liječnici. Partizansko bure korišteno je za otklanjanje ušiju. Učitelji su morali uvjeravati stanovništvo da predaju odjeću na parenje u zatvorenom kotlu radi uništavanja nametnika. Mnogi su pružali otpor tom postupku jer su mislili da će im odjeća pregorjeti. Liječnici su nekoliko puta godišnje provodili sistematske preglede učenika. Tada su poučavali učitelje o „liječenju lakših bolesti“. Tekućinom od kuhane hrastove kore učenici su ispirali usta neposredno prije početka nastave i prije odlaska kući. Tako su liječili krvarenje desni. Djeca su šumskim plodovima nadoknađivala nedostatak vitamina u organizmu. Svrab je liječen ispiranjem tijela u tekućini od kuhane mlade vrbe. Pripremani su čajevi od ljekovitoga bilja poput crnoga sljeza, troskota, bokvice, koprive, kužnjaka, bazge, kupine, rusomače i kamilice. Dane Pavlica, između ostaloga, naveo je i sljedeće: „Brinući se o higijeni, stvarali su uvjete za očuvanje zdravlja. Napredak se osjećao i u pristupu oboljelom. Nitko nije tražio pomoć vračara već učitelja i partizanskih liječnika u bolnicama na Papuku.“ U nastavi su bili zastupljeni sadržaji zdravstvenoga odgoja. Minimalnim nastavnim planom i programom predviđeni su sadržaji o  higijeni u sklopu poznavanja prirode, 69 nastavnih sati, a Maksimalnim nastavnim planom i programom u trećem i četvrtom razredu higijena je bila poseban nastavni predmet s jednim satom tjedno. Autor je naveo da su učitelji poučavali o štetnom djelovanju alkohola i duhana na organizam. (Pavlica, 1981., 113-114.) U svojoj knjizi Prosvjeta na Dilju u NOB (1984.) Dane Pavlica naveo je i uvođenje obaveznog redovitoga kupanja, pranja ruku prije jela, upotrebe četkice za zube i drugih higijenskih navika. Spomenuo je i upotrebu sumpora za ispiranje tijela i uređenje kupaonice te šišanje djece mlađe od 10 godina. (Pavlica, 1984., 192-194.)

U okviru djelovanja antifašističkoga pokreta na području Požeške kotline provođena je sustavna zdravstvena zaštita stanovnika i vojnika u skladu s mogućnostima i ograničenjima ratnih uvjeta. O tome govore podaci izloženi u ovom radu. U zdravstvenu zaštitu uključeni su i posebno educirani pojedinci izvan medicinske struke s ciljem suzbijanja zaraznih bolesti i pružanja elementarne pomoći. Posebno je zanimljiv način stavljanja prirodnih resursa u funkciju zdravstvene zaštite i liječenja. Ovim radom pokušao sam ukazati na važnost pitanja koja se odnose na organizaciju i funkcioniranje zdravstvenog sustava na području Požeške kotline od 1941. do 1945. godine uz nekoliko prekoračenja granica navedenoga područja jer se zdravstveni sustav požeškoga kraja ponekad prožimao sa susjednim dijelovima zapadne Slavonije.

Vinko Tadić, prof.