Crvena ruža u rajskom vrtu: PDF Print E-mail

LJILJANA PAVLICA (1956. – 2018.)

Dana 15. studenog 2018. godine mnoge građanke i građane Slavonske Atene pogodila je vijest o odlasku profesorice Ljiljane Pavlice. Tada sam napisao prvu verziju ovoga teksta. Objavljen je na lokalnome 034 portalu te na stranici Osnovne škole Julija Kempfa u Požegi. Nedavno sam ga znatno preuredio, nadopunio i proširio. To je prikaz njezina životnog puta i rada te moje sjećanje na nju, utemeljeno na razgovorima i suradnji.

 

 

Ljiljana Pavlica rođena je 1956. godine. Bila je kći Dane i Dušanke Pavlice, rođene Marković. Nakon osnovne škole završila je gimnaziju u Slavonskoj Požegi. Studij hrvatskoga ili srpskoga jezika i jugoslavenskih književnosti te ruskoga jezika i književnosti završila je na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Radila je u osnovnoj i srednjoj školi kao uzorna profesorica. Posljednji dio svoga radnog vijeka bila je zaposlena u knjižnici Osnovne škole Julija Kempfa u Požegi.

Izvela je na put tisuće učenika. Posebno se istaknula u individualnome pristupu učenicima s teškoćama u razvoju, ali i s darovitom djecom, koja su usmjerena prema čitanju i pisanom izražavanju. Učenici su rado dolazili u školsku knjižnicu i sudjelovali u radionicama koje je pripremala i vodila. Prepoznali su njezino nastojanje da učini nešto za njih. Pokazivala je izuzetno razumijevanje. Uvijek je bila spremna pomoći im u savladavanju problema. Govorila je da učitelji trebaju puno razgovarati s učenicima. Pomagala je socijalno ugroženoj djeci. Nekoliko dječaka i djevojčica dolazilo je u školu bez ručka. Profesorica Ljiljana pobrinula se da nešto pojedu. Gledajući nju kako radi s djecom, postajao sam svjestan koliko bih mogao učiniti za svoje đake.

Bila je lektorica brojnih znanstvenih radova i raznih publikacija. Jezik, književnost, psihologija i pedagogija područja su koja je izvrsno poznavala. Ta znanja pomagala su joj u obrazovanju i odgoju niza generacija njezinih učenika.

Svoj pogled na svijet oblikovala je pod utjecajem vodećih svjetskih i domaćih pisaca. Izvrsno je poznavala književni opus ruskih književnika poput Dostojevskog, Tolstoja, Gogolja, Turgenjeva i niza drugih. Voljela je djela Ive Andrića, Milovana Danojlića, Desanke Maksimović, Matka Peića, Isidore Sekulić i Slobodana Šnajdera. Bila je velika poštovateljica Branka Ćopića i Mate Lovraka. Na njezin intelektualni i ljudski habitus značajno su utjecala i književna djela iz pera Petra II. Petrovića Njegoša. Posebno je voljela dječju književnost, literaturu o američkim Indijancima i mitologijama drevnih civilizacija. Bila je vrstan stručnjak za hrvatski jezik i književnost. Čitala je mnogo i svakodnevno. Riječ je o intelektualki širokoga formata i kompleksnih razmišljanja.

Profesorica Ljiljana bila je tiha, povučena, skromna i samozatajna. Voljela je svoje bližnje i uvijek im je bila spremna pomoći u nevoljama. Suosjećala je sa stradanjima Hrvata i Srba u nedavnome ratu, ali i s patnjom svakoga ljudskog bića. Imala je malo prijatelja. Riječ je o desetak ljudi koji su dijelili ljubav prema literaturi. Njezino mišljenje mnogima je bilo spasonosni putokaz u prijelomnim trenucima života. Bila je ugodna sugovornica. Poput Ive Andrića, hodala je „po ovome svijetu pazeći da svojim korakom ne remeti korake drugih“ (Jara Ribnikar, Život i priča, Zagreb, 1981., str. 117.).

Voljela je prirodu, posebno životinje. Kada smo šetali često bi nam se pridružio poneki pas ili mačka. Bila je ekološki osviještena. Na pisaćem stolu profesorice Ljiljane uvijek je bilo živo cvijeće. Njezina razmišljanja, tijekom naših subotnjih druženja uz kavu, bila su prava riznica znanja i mudrosti.

Bila je izuzetno marljiva profesorica, ali početkom devedesetih godina prošloga stoljeća ostala je bez radnog mjesta. Neko vrijeme radila je kao pomoćna radnica u pekari. Poslije je primana na zamjene kolegica i kolega. Više od deset godina bila je bez stalnog zaposlenja, izložena prijetnjama, psovkama, pritiscima, raznim oblicima zastrašivanja i poniženjima. Neki su na javnim mjestima okretali glavu od nje i prelazili na drugu stranu ulice. Pojedinci su joj učinili velike nepravde. Na zlo nije zlom uzvraćala. Strpljivo je podnosila svoju muku. Lako je opraštala. Iako nikada nije prekršila zakon, bila je obespravljena početkom devedesetih godina 20. stoljeća. I tada su knjige bile njezine najvjernije suputnice. Govoreći o teškim danima sjetila se Njegoševih riječi: „Svetu lampu lud vjetar ugasi.“ Za svoje progonitelje iskazivala je razumijevanje sažeto mudrim riječima spomenutog pisca: „Strah životu kalja obraz često.“ Njezini uvidi u Njegošev opus bili su impresivni. I tada je bilo mnogo plemenitih ljudi koji su je cijenili. Nepravda je donekle ispravljena zaslugom tadašnjega požeškog gradonačelnika Zdravka Ronka i premijera Ive Sanadera. Ponovno je pronašla mjesto u prosvjetnom i kulturnom životu Požege. Bila je suradnica Povijesnoga društva Požega. Njezini savjeti u planiranju i realizaciji brojnih projekata bili su dragocjeni.

Dane bolesti proživjela je dostojanstveno kao i cijeli svoj život. Nikada se nije žalila, a puno je trpjela. Ljiljana Pavlica imala je gotovo besprijekornu introspekciju. Rijetki su ljudi poput nje na kraju životnog puta tako duboko upoznali sebe s gotovo svim vrlinama i slabostima.

Bila je vjernica, ali formalno nije pripadala ni jednoj vjerskoj zajednici. Prema pravoslavnim i katoličkim crkvenim velikodostojnicima imala je razvijen kritički stav. Smatrala je da mnogi od njih nisu potpuno iskreni u ekumenskom djelovanju te da nisu dovoljno učinili da ekumenizam zaživi kao posebna vrijednost u životu njihovih vjernika. Cijenila je pisanu riječ don Branka Sbutege. Bila je osoba dijaloga i tolerancije.

O Josipu Brozu Titu imala je uglavnom pozitivno mišljenje. Smatrala ga je modernizatorom ovih prostora, a ponajprije predvodnikom borbe za prava radnika, žena i djece. Tijekom naših razgovora, nekoliko puta istaknula je odgovornost dijela jugoslavenskog komunističkog vodstva za strahote Golog otoka. Suosjećala je s komunistima koji su bili tamo zatočeni. Političar kojeg je najviše poštovala bio je Titov nesuđeni nasljednik Miko Tripalo. Vođu hrvatskog proljeća, odnosno masovnog pokreta, uvažavala je zbog njegove dosljednosti u svjedočenju vrijednosti antifašizma, demokracije, socijalizma i patriotizma, a u njemu je prepoznala i dobrog čovjeka.

Nije bila dovoljno ambiciozna. Zato, između ostaloga, nije bila u poziciji koja odgovara njezinim sposobnostima i obrazovanju. Posvetila se odgojnom i obrazovnom radu s učenicima, a svjesno je izbjegavala, točnije nije željela, javno djelovati pisanom riječju te na druge načine. Njezini kritičari smatraju da je zauzela takav stav zbog vlastite nesigurnosti.

Riječ je o ženi koja će, nakon odlaska nas koji smo je poznavali, vjerojatno biti zaboravljena. Nije to zaslužila. Ovaj tekst je nastojanje da se odgodi zaborav, da sjećanje na njezin lik što duže potraje kao uspomena. Zaslužila je da makar neka nagrada za djecu nosi njezino ime. Cijeli život posvetila je nesebičnom radu s djecom.

Kada sam je u nedjelju, četiri dana prije njezina odlaska, pitao ima li kakvu želju, rekla je da joj donesem knjigu. Prisutnima je poručila da uživaju. Na pitanje trebamo li uživati u čitanju vrijednih knjiga, rekla je: „U svemu. Uživajte u životu!“

Teško je zamisliti da više nećemo susretati profesoricu Ljiljanu i s njom razmjenjivati misli o životu, bolesti, učenju, čitanju, pisanju, smrti, vjeri, prirodi. Otišla je iz naše sredine tiho kako je živjela. U trenutku odlaska na njezinome bolničkom noćnom ormariću bila je knjiga poznatog hrvatskoga katoličkog teologa, svećenika i duhovnog pisca Tomislava Ivančića znakovitoga naslova Lijepo je što postojiš (2010.).

Sahranjena je u Velikoj Londžici, rodnom selu svoje majke Dušanke, uz oca dr. sc. Danu Pavlicu. Zvuci trube, lijepe riječi i recitacije kojima smo je mi, njezini prijatelji i suradnici, ispratili, bili su u skladu s vrijednostima koje je ustrajno svjedočila. Urna s njezinim zemnim ostacima ispraćena je bez crkvenog obreda. Na posljednjem ispraćaju Ljiljane Pavlice okupili su se ljudi različitih pogleda na svijet. Požega je izgubila jednu od svojih vodećih intelektualki kraja 20. i početka 21. stoljeća. Trajan spomen njezine prisutnosti ostat će u mislima i razgovorima njezinih suvremenika.

Vinko Tadić, prof.