Europski parlament/Savez antifašista Istarske županije PDF Print E-mail

REZOLUCIJA EUROPSKOG PARLAMENTA O VAŽNOSTI EUROPSKOG SJEĆANJA ZA BUDUĆNOST EUROPE

Europski parlament usvojio je 19. rujna 2019. godine "Zajednički prijedlog rezolucije o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe" na prijedlog pojedinih grupa klubova zastupnika PPE, S&D-a, Renew i ECR-a, među kojima je i poznati desničar i iredentistički populist Antonio Tajani. (druge ne poznajem).

 

Sadržaj ove rezolucije je dvojben, jer uz brojne navode civilizacijskih vrijednosti i poželjnih preporuka sadrži i neka iskrivljena stajališta o uzrocima i posljedicama stradanja stanovništva u Drugom svjetskom ratu. Na taj se način očito želi prošvercati neprihvatljivu tezu izjednačavanja fašizma i komunizma kao jednakog zla. Ne može se na taj način poljepšavati prošlost ili umanjiti odgovornost nacifašizma za stravične posljedice Drugog svjetskog rata.

Apsolutno je nemoguće povijesno i vrijednosno izjednačiti ideologije fašizma i komunizma, a nije ni etički niti moralno.

Za budućnost Europe naša sjećanja moraju se temeljiti na objektivnoj povijesnoj istini i iznad svega na socijalnoj pravednosti, a politička stabilnost i uspješno poželjno zajedništvo ne može se graditi na socijalnim nepravdama i povijesnom revizionizmu, rasizmu i ksenofobiji, koji su obilno zastupljeni u današnjem svijetu iako nema komunizma.



Obrazloženje:

Drugi svjetski rat produkt je nacifašističke kriminalne pogubne ideologije zla, svekolikog nasilja i smrti..

Završetkom Prvog svjetskog rata u mnogim zemljama učesnica rata urušenog gospodarstva, velike nezaposlenosti i oskudica, rastu tenzije nezadovoljstva stanovništva, protestima i štrajkovima i radikaliziraju se društveni odnosi. U takvom turbulentnom ozračju javlja se fašizam, a zatim nacizam, čije vođe populistički animiraju mase za svoje osvajačke planove i pohode.

U Italiji crnokošuljaši podilaze i uvjeravaju pučane da su potomci Cezara i Rimskog carstva, otvoreno iznose ideju o obnovi stare "Rimske imperije" osnivaju se fašistički odredi, squadre d'azione, rađa se fašizam koji se i fizički obračunava sa svojim protivnicima, paljevinama i ubojstvima.

U Njemačkoj, njihovi idealistički filozofi pretpostavljaju genetiku njemačkog naroda kao arijevsku rasu, smatraju se nadljudima koje je Hitler predodredio za gospodski narod, a ostale europske narode za njemačke sluge. U središtu nacističkog progona nalazi se nacistička vizija rasizma i provodi politika više rase. Pripremaju se i provode rasistički genocidni zakoni, planira životni prostor prodorom na istok. Počinje strahovlada, teror, ubojstva, deportacije u koncentracione logore i osvajački poduhvati.

Uz podršku i pod utjecajem nosioca ove nacifašističke ideologije razvijaju se i povezuju slični radikalni šovinistički pokreti sljedbenici nacifašističke diktature kao Quislingovi nacisti u Norveškoj, Ognjeni križevi u Francuskoj, Degrellov pokret u Belgiji, nacisti Seyss Imquarta u Austriji, Željezna garda u Rumunjskoj, Strelasti križevi u Mađarskoj, frankova falanga u Španjolskoj, Ustaše, Četnici, Belagarda i drugi izrodi raznih nacionalnih varijanti u bivšoj Jugoslaviji i druge slične organizacijske strukture u Poljskoj, Čehoslovačkoj, Portugalu, Čileu i Argentini.

Zbog takvih nakaradnih i patoloških ideja milijuni ljudi će biti ubijeni, a u svom ludilu vođe nacifašizma sanjaju slavu i morbidnu mržnju prema drugima i drugačijima, sila je njihovo pravo i njihov moral kojim su zapalili cijeli svijet.

Bilanca njihovih pohoda je krvava i tragična.

Drugi svjetski rat najveća je katastrofa u ukupnom povijesnom pamćenju ljudskog roda, a vođen je na tri kontinenta i svim oceanima svijeta. U njemu je sudjelovalo 61 država od 67 tada postojećih, od kojih 51 država u sastavu savezničke antifašističke koalicije, samo je šest zemalja bilo neutralno, a vođen je na teritoriju od 40 zemalja i obuhvatio 81% čovječanstva sa 110 milijuna vojnika. Taj tragičan rat prouzročio je 56 milijuna žrtava, od toga 32 milijuna civilnih žrtava i 35 milijuna ranjenih. Nestalo je 8 milijuna ljudi. Odvedeno i zatočeno u koncentracione logore 25 milijuna zatvorenika od čega 16 milijuna civila. Uhapšeno, deportirano i raseljeno 45 milijuna građana. Pred nacifašističkim terorom je bježalo 110 milijuna ljudi.

Na najmonstruozniji način u koncentracionim logorima ubijeno je 11 milijuna zatvorenika od kojih 6 milijuna Židova i jedan milijun Roma.

Nemjerljive su ratne štete u gospodarstvu , infrastrukturi i kulturi, spaljena sela, naselja, porušeni gradovi i spaljene cijele države.

Bio je to masakr kojeg je skupo platila ljudska civilizacija, kad su nacisti demonstrirali savršenstvo divljaštva njihove "više arijevske rase".

Nimalo nisu zaostajali u svom zločinačkom poduhvatu ni domaći nacifašisti raznih nacionalnih varijanti.

Pobjeda nad fašizmom likvidirala je fašističke režime koji su izazvali Drugi svjetski rat, ali fašizam nažalost nije nestao s povijesne scene već se javlja u rafiniranim – sofisticiranim oblicima, a negdje i otvoreno, a i nastupi desnih ekstremista u Europskom parlamentu za svaku su osudu, jer hrane mračne ideologije velikog zla.

I Međunarodni opservatorij za praćenje i analizu neofašizma primjećuje, da se moderni fašizam kao i njihove inačice nacizam, ustaštvo, četništvo i ostale nacionalne varijante sada javljaju u kriptičkom obliku zakamuflirane iza genetičkog antikomunizma kojeg poistovjećuju sa antifašizmom što nam vrlo jeftino žele prodati.

Poštujemo nastojanja odgovornih institucija i mnogih čestitih pojedinaca, da se prebrode stravični događaji naše nedavne prošlosti, ali događaji nisu jednoznačni. Suština je, da se ne krivotvori i da se ne kockamo sa poviješću stavljajući na prvo mjesto sujete i sitne interese, već da tragamo za istinom kao najvećom moralnom, filozofskom i duhovnom vrednotom ljudskog života.

Svjedočimo eskalaciji revizionističkih i populističkih strasti djela europskog društva koji baštine propale neofašističke ideologije i na najgrublji način pokušavaju demonizirati antifašističke borce otpora Drugog svjetskog rata.

Indikativno je, da uz nacističke, komunističke i zločine totalitarnih režima, ova rezolucija nigdje ne navodi zločine talijanskih fašista? Trebalo bi za to upitati gosp. Tajania jednoga od predlagača rezolucije, možda on zna?

Ne smijemo i nećemo negirati nikakve i ničije ratne i poratne zločine, iako nisu svi zločini isti, a niti su svi režimi bili isti, jer imaju različita povijesna iskustva i sjećanja, kao što nisu ni sve žrtve rata nevine.

Isto tako nećemo negirati staljinove boljševičke zločine. Zašto se prešućuje, da se upravo J.B. Tito prvi odlučno, hrabro i odgovorno 1948. godine suprotstavio rigidnom staljinističkom boljševičkom režimu što je bio početak njegovog urušavanja, što povijest pamti.

Našu pažnju i pažnju suvremene povijesti zaslužuje i hrabar poduhvat Nikite Hrušćova koji je imao petlje i odlučio se obračunati sa staljinovim boljševičkim naslijeđem u unutarnjoj samoj srži Sovjetskog Saveza.

Europski parlament je na inicijativu Slovenske (Janšine) Vlade još 2013. godine uz pomoć tada najjače europske desne stranke i uz snažnu podršku baltičkih republika proglasio 23. kolovoza Europskim danom sjećanja na žrtve staljinizma i nacizma dok je većina parlamentaraca ovaj apsurd oportunistički prešutila. Taj datum nije primjeren i vjerodostojan za komemoraciju svim žrtvama jer izjednačava Sovjetski Savez i nacističku Njemačku, što je apsurd i u potpunoj suprotnosti sa cjelinom povijesne istine.

Neodgovorno je i potpuno apsurdno optužiti Sovjetski Savez za tragediju Drugog svjetskog rata.

Nije logična tvrdnja da je pakt od 23. kolovoza 1939. između Njemačke i SSSR-a otvorio osvajačke nade Hitlera prema istoku jer su te nade ohrabrile Htlera godinu dana ranije Engleska i Francuska, 30. rujna 1938. Sporazumom u Münchenu na susretu Chamberlain i Daladier – Hitler i Mussolinija, kada su hitlerovim nacistima izručili Čehoslovačku, a time snose i odgovornost za pakt Njemačka i SSSR-a, to je činjenica koja se ne može skrivati i prešućivati.

Šta više zapadne zemlje šute i ne posežu za sankcijama kada Hitler prkosi i krši Versajski ugovor kojim je Njemačkoj ograničena vojna sila. Isto tako pasivno promatraju osvajačke namjere i pohode mussolinijevih fašista i hitlerovih nacista:

prodorom i genocidom talijanske vojske, maršala Badoglia, u Etijopiju (1935.) i okupacijom Albanije (1939.), ulazak jedinica Wehrmachta u Porajnje (1936.), nacifašističku podršku Frankovoj falangi protiv legalne Španjolske Vlade (1936.), nacistički anšlus Austrije (1938.). Sa simpatijom su zapadne zemlje prihvatile Antikominterna pakt što su ga 1936. godine potpisali Njemačka i Japan koji je bio uperen protiv Sovjetskog Saveza. Ciljano politički ovaj pakt nacističko-samurajskog imperjalističkog zajedništva dogovorio je međusobnu podjelu svijeta na istok i zapad. To povijest ne može zanemariti.

Uostalom, pakt između Hitlera i Staljina trajao je nepune dvije godine, kad je Hitler mučki bez objave rata napao SSSR i krvavo međusobno ratuju, stoga i iz drugih razloga je nemoguće izjednačavati nacizam i Sovjetski Savez.

Povijest se mora promatrati kao cjelinu, a događaji nisu jednosmjerni i jednoznačni. Činjenica, da je Sovjetski Savez imao odlučujuću ulogu u slamanju nacifašizma što potvrđuju i njihove najveće žrtve (27 milijuna), što je gotovo polovica svih žrtava Drugog svjetskog rata.

Stjecanjem okolnosti antifašizam je bio izuzetno važan faktor jedinstva Međunarodnog antifašističkog višegodišnjeg pakta ratne koalicije komunizma i kapitalizma uz sveopći partizanski pokret otpora fašizmu, toj najretrogradnijom opasnošću koja je ikada zaprijetila čovječanstvu. To su vjerodostojne činjenice.

Kad su u Britanskom parlamentu neki od prisutnih zamjerili i prigovorili W. Churchillu 1941. godine, da zašto ide u Moskvu sklopiti savez sa Staljinom. Churchill je odgovorio: "kad bi gospodin Sotona danas ratovao protiv Hitlera, otišao bih u pakao sklopiti pakt s gospodinom Sotonom".

U prethodnoj rezoluciji Europskog parlamenta naglašava se različitost iskustva članica u drugom svjetskom ratu. Upravo zbog vlastitih iskustava više zemalja nije prihvatilo 23. kolovoza za obilježavanje tog datuma jer imaju drugačiju povijest.

Međutim potrebno je sva povijesna sjećanja i vlastita iskustva i u zemljama zapadne demokracije ravnopravno tretirati i njihova ponašanja u kolonijalnim ratovima i raznim sukobima i intervencijama u različitim dijelovima svijeta, npr.: u Južnoj Africi, Indiji, Kongu, Vijetnamu, Alžiru, Somaliji, Sueski kanal, Iraku, Libiji, Siriji, Jemenu, Libanonu, Palestini i drugdje. Ne može se nitko skrivati iza "komunističkih zločina".

Današnjim generacijama, a vjerujem i budućim, komunizam ne prijeti, niti će prijetiti. Uostalom taj sustav kako ga je teorija zamišljala nije nikada, nigdje uspostavljen. Ali zahvaljujući Oktobarskoj revoluciji položaj radnika u Europi se promijenio u njihovu korist.

Našem društvu stvarno i ozbiljno prijeti pohlepni kapital. Najznačajnija obaveza ljudske civilizacije je skinuti lance zarobljeništva kamatarskog svjetskog bankarskog poretka, jer pohlepni kapital diktira tempo koji sve više producira socijalnu nepravdu, uništava samu bit demokracije stvarajući apsolutističku političku ekonomsku moć manjeg broja privilegiranih pojedinaca.

To potvrđuje spoznaja da 1% stanovništva svijeta posjeduje 82% svjetskog bogatstva. To treba obuzdati i nadvladati egoističke težnje društveno štetnih profitera, ljudi koji ih posjeduju. Tokove novca treba uravnotežiti i pravednije usmjeravati u korist šire zajednice radno zaslužnog stanovništva.

Samo rezultati rada, inovativnog i kreativnih efekata treba biti mjerilo za raspodjelu dohotka za svakog pojedinca. Profiterstvo koje proizlazi iz državnih monopola, pogodovanja i prekomjernog iskorištavanja prirodnih resursa i sirovina, kojima se ugrožavaju eko sistemi i zdrav život stanovništva, konačno i sretna opstojnost ljudske civilizacije treba obuzdati.

Tražimo od institucija EU i UN da se normativno i odlučno, bez odlaganja štiti te vitalne vrijednosti.

Pored socijalne nepravde, osjećaje naših građana vrijeđaju i uznemiravaju, uporni povijesni revizionisti raznih nacionalnih varijanti. Zato pozdravljamo navode u rezoluciji kojima se osuđuje glorificiranje nacističkih kolaboracionista, jer je to dnevno prisutan problem kojeg treba staviti u okvire normativne osude.

Tomislav Ravnić