DIANA BUDISAVLJEVIĆ PREŠUĆENA HEROINA DRUGOG SVJETSKOG RATA PDF Print E-mail

Diana je prezirala ustašku vlast, ali je s njom surađivala kako bi spasila djecu

U zagrebačkim knjižarama prije pet dana našla se knjiga Nataše Mataušić "Diana Budisavljević prešućena heroina Drugog svjetskog rata" u izdanju Profila. Riječ je o prilagođenoj doktorskoj disertaciji ove muzejske savjetnice u Hrvatskom povijesnom muzeju koja je godinama izučavala život i sudbinu Diane Budisavljević, Austrijanke iz Innsbrucka koja je iz ustaških logora i prihvatilišta spasila na tisuće srpskih mališana?

 

Priprema se virtualni muzej o Diani Budisavljević

Što vas je osobno privuklo proučavanju lika i djela Dijane Budisavljević?

Veličina njezinog djela, nepravda koja joj je učinjena. Unatoč objavljenom Dnevniku i novijim teorijsko-kritičkim radovima na predmetnu temu, neka pitanja povezana s njenim radom ostala su i dalje otvorena i tražila odgovore: Tko je bila Diana Budisavljević? Kako je dobivena dozvola za preuzimanje djece iz logora? Koliko je djece spašeno iz ustaških logora? Kakva je ulogu u spašavanju djece imao zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac? Zašto joj je oduzeta sva kartoteka s podacima o djeci i gdje je naposljetku i zašto upravo tako završila? Zašto su drugi preuzeli zasluge za njezin rad?

I dok se posljednjih godina u Hrvatskoj, ali i regiji sve glasnije glorificira njen pothvat spašavanja srpske djece iz logora i prihvatilišta Nezavisne države Hrvatske, neki povjesničari tvrde da ona ništa ne bi mogla napraviti bez podrške endehaovske vlasti. Tko je u pravu?

Diana je bila legalist. Iako je bez svake sumnje prezirala ustašku vlast i užasavala se njenih postupaka uvijek je nastojala djelovati u granicama legalnog i dopuštenog. U skladu s time danima je čekala na dobivanje dozvole za slanje hrane, lijekova i odjeće u logor Loborgrad za tamo zatočene Srpkinje s djecom o kojima se nitko nije brinuo, pa ni Hrvatski crveni križ. Nakon opetovanih zamolbi dozvolu za rad izdao joj je Vilko Kühnel, predstojnik Židovskog odjela Ravnateljstva ustaškog redarstva upozoravajući je da njegovu dozvolu neće i ne moraju poštivati drugi organi ustaških vlasti. Oslanjajući se na ovu dozvolu, jedinu koju je dobila od ustaških vlasti nastavila je svoj humanitarni rad koji će prerasti u jednu od najvećih akcija spašavanja djece ne samo na teritoriju NDH, već i cijele okupirane Europe. Da, neki od neposrednih učesnika akcije radili su u ustaškim ministarstvima, ali su za spas djece radili znatno više nego što se od njih tražilo i očekivalo, ponekad i potajice.

Kada se 11. srpnja vratila s prvim transportom djece iz Stare Gradiške zabilježila je u Dnevniku: „U transportu je bilo 700 djece. Neobično teško je bilo osigurati smještaj za djecu. Različiti moji razgovori u Ministarstvu zdravlja i kod nadbiskupa bili su svi bez rezultata. Veća zgrada koja bi poslužila kao karantena nije stavljena na raspolaganje. Neka si pomognemo kako znamo ili neka djecu ostavimo u logoru. Dozvola za dovođenje djecebila je tako nevoljko dana. Ustaše nisu stvarno željele da se djeca spase. I ministar udružbe je nevoljko dao odobrenje za smještaj i brigu za djecu, uz usmenu preporuku da se dovede što je moguće više nepoznate djece, koja će se onda odgajati u ustaškom duhu. Ni od kuda pomoći, tako da je problem smještaja bio isključivo prepušten Bresleru koji je činio čuda.“

 

'Dnevnik Diane Budisavljević' oduševio publiku, priča ispričana nakon 70 godina

Njen najbliži suradnik Kamilo Bresler bez kojeg njena akcija nikada ne bi ostvarila tako velike rezultate bio je državni službenik. U to vrijeme na funkciji odsječnog savjetnika i nadstojnika Odsjeka brige za obitelji i djecu Ministarstva udružbe, odnosno Glavnog ravnateljstva za udružbu i družtvovnu skrb Ministarstva unutarnjih poslova NDH. Zbog svoga angažmana na spašavanju srpske djece odlukom Ante Pavelića bio je izbačen iz HCK u kojem je bio član Središnjeg upravnog odbora (23. ožujka 1943.) i suspendiran s posla (5. travnja 1943.). Neki povjesničari posebno naglašavaju da su vlasti NDH poduzimale su mjere kako bi izbjeglicama s Kozare i podkozarskih sela osigurale dostojan smještaj i liječničku skrb. I doista prema dostupnim arhivskim izvorima Ministarstvo zdravstva uputilo je sabirne logora u Mlaki i Košutarici u kojima se u to vrijeme nalazilo preko 11.000 izbjeglica šest liječnika, četiri medicinske sestre i neutvrđen broj sestara HCK.

Ali bez dovoljno lijekova i bez osnovnih medicinskih potrepština kao što su alkohol i jod, bez sredstava za dezinfekciju i dezinsekciju o čemu izvještavaju nadležne tamo poslani liječnici. Stoga i nije čudno da djeca dolaze u Zagreb, Jastrebarsko i Sisak sa cijelim nizom zaraznih bolesti, dizenterijom, ospicama, upalom pluća, svrabom i teškim gastrointestinalnim poremećajima. Iako je ”na ministarskoj sjednici za pomoć izbjeglicama s područja Kozare, održanoj 18. srpnja 1942. donesen zaključak da Ministarstvo obrta, veleobrta i trgovine stavi dr.Oskaru Turini, općem opunomoćeniku NDH u Banja Luci, na raspolaganje potrebnu hranu, a Državni monopol potrebne količine soli...“ njihov smještaj, kao i higijenske i prehrambene prilike bili su očajni.

Tek nakon intervencije ustaškog liječnika dr. Karađole izbjeglice s Kozare dobile su određene količine kukuruza i krumpira. Jesu li stvarno trebali biti gladni? Prema Izvještaju odsječnog savjetnika Zavoda za kolonizaciju Vrčkovića od 25. listopada 1942. godine u glavnim sabiralištima za prikupljanje stoke nakon završetka čišćenja Kozare i podkozarskih sela bilo je prikupljeno 25.363 grla stoke, goveda, koza, ovaca i svinja. U sabirnim logorima Mlaka i Jablanac također je bilo stoke koju su izbjeglice doveli sa sobom. Ali, nisu je smjeli klati za vlastitu prehranu. Vlasnici krava mogli su ih tek pomusti, a dobiveno mlijeko dijeljeno je samo teško bolesnima. U svim izvještajima o stanju djece u prihvatilišta navodi se da su bila posvemašno izgladnjela i atrofična. Toliko o brizi o podrški ustaških vlasti.

Može li se precizno reći koliko je djece spašeno u Akciji Dijane Budisavljević? I kakva bi bila njihova sudbina da se tu nije našla Dijana sa suradnicima?

Utvrđivanje točnog broja srpske djece koja su preuzeta iz logora i tako spašena od izvjesne smrti kao i one koja su umrla nakon preuzimanja enigma je koja nikad neće biti točno riješena. Razlog tomu je nedostatak pouzdanih izvora. Svi moji izračuni i njihove usporedbe nemaju za rezultat konačne i pouzdane brojeve, ali su zasigurno njima najbliži. I pri tome se ne smije zaboraviti da je svaki broj zbroj pojedinačnih dječjih sudbina, njihovih uništenih djetinjstva, nasilno uskraćene roditeljske ljubavi i (ne)ostvarenih želja i nadanja. Njemački industrijalac Oskar Schindler spasio je 1.200 čeških i poljskih Židova, Irena Sendlerowa, poljska socijalna radnica, 2.500 židovske djece iz Varšavskog geta, službenik talijanske policije u Rijeci Giovani Platucci, više tisuća Židova. Prema Diani Budisavljević „Akcija Diana Budisavljević“ radila je „nakon otpuštanja pravoslavnih žena i djece iz Loborgrada“ „isključivo za djecu, te joj je uspjelo“ spasiti oko 10.000 djece iz koncentracionih logora“.

Brojni izvještaji iz vremena Drugoga svjetskoga rata s brojčanim podacima o djeci razasuti po različitim arhivskim ustanovama i fondovima, izvještaji sa svjedočenja pred Zemaljskom komisijom za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, stručna i znanstvena literatura, memoarski zapisi i natpisi u dnevnom tisku donose različite ili približno slične podatke i procjene o broju srpske djece preuzete iz ustaških logora i razmještene po različitim institucijama NDH (zavodima, bolnicama, prihvatilištima, domovima), kolonizirane po Karitasu ili udomljene u obitelji (građanske i seljačke) kao i broja umrle djece. Prvu djecu koju je Diana spasila bilo je 11-oro srpske djece iz logora Loborgrad (ožujak 1942.), zatim oko 220 djece (26. lipanj 1942.) koja su zajedno s majkama bila transportirana iz logora Stara Gradiška na prisilni rad u zemlje Trećeg Reicha, a prije kozaračke ofanzive. Temeljem dostupnih izvora Diana je osobno sudjelovala u preuzimanju 4.306 djeteta iz logora Stara Gradiška, te sabirnih logora u Mlaki, Jablancu i Košutarici.

Istovremeno u pratnji ustaških vojnika, za vrijeme trajanja velike akcije preuzimanja djece, bez nadzora Ministarstva udružbe i Hrvatskog crvenog križa u Zagreb su stigla dva transporta djece iz logora Stara Gradiška, njih 1.730. Prije i poslije velike akcije preuzimanja djece od lipnja do listopada 1942. u Zagreb, odnosno logor za djecu u Gornjoj Rijeci (njih oko 400) dopremljeno je 1.241 dijete, što ukupno iznosi 7.277 djeteta. No, u ovaj broj nisu ubrojena djeca odvojena od majki u sabirnom logoru u Sisku, a koja su dijelila istu tragičnu sudbinu tamo dopremljene djece iz sabirnih logora u Mlaci, Jablancu i Košutarici. U Zagreb je tako od 22. rujna 1942. do 8. siječnja 1943. dopremljeno iz logora u Sisku u nekoliko transporta 2.358 djece. Ako usporedimo sve gore navedene podatke s prilično pouzdanim, ali nepotpunim podacima djelatnika Ministarstva udružbe Mihajla Komunickog od 25. srpnja 1942. prema kojem se u ustaškim sabirnim logorima Mlaka, Jablanac, Novska, Prijedor i Uštica nalazilo 23.858 žena s djecom, (izbjeglica s Kozare i podkozarskih sela) i pri tome uzmemo u obzir također pouzdane, ali brojčano sumarno iskazane podatke (bez navođenja spola i broja djece) o ukupnom broju izbjeglica s Kozare, (68.000) odnosno onima koji su bili razmješteni po selima Slavonije, Moslavine i Đakovštine možemo se samo zapitati koliko je još srpske djece moralo napustiti svoje domove, ići nepoznatim stazama i boraviti u nepoznatim mjestima, a zbog njima sasvim nepoznatih i nerazumljivih razloga. Svakako su bila sretna ona koja su taj put prešla zajedno sa svojim majkama.

 

Priča Diane Budisavljević govori o građanima, a ne o ustašama ili partizanima

U vašoj knjizi često spominjete i zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca i to ne po zlu. Nadbiskup je podržavao Dijanin rad, u spašavanje djece uključio se i Caritas, djeca su po odluci nadbiskupa smještena i u Jeronimsku dvoranu na trgu kralja Tomislava, a jedna verzija Dijanine kartoteke završila je u osobnom nadbiskupovom sefu. Zašto je onda Dijana imala zadršku i prema Stepincu?

Na nekoliko mjesta u Dnevniku Diana opisuje svoje susrete s nadbiskupom zagrebačkim Alojzijem Stepincem. Prvi se put s njim sastala 3. prosinca 1941. Posjetila ga je kako bi ishodila dozvolu za odlazak u Loborgrad i dostavljanje hrane ondje zatočenim srpskim ženama s djecom. Nadbiskup se ograđivao da „nema nikakvog utjecaja na vladu“ i da „u vladi ništa ne može ishoditi. “Stepinac je isprva bio nezainteresiran za bilo kakvu pomoć Diani i njenoj Akciji i potpuno neosjetljiv na njene molbe (i moralne prodike), zatim joj je davao obećanja koja nije izvršavao, da bi joj od kolovoza 1942. godine (kolonizacija), a naročito od siječnja 1943. godine pružio pomoć u spašavanju i osiguranju smještaja za djecu. Stepinčev biograf Benigar stavlja u isključivo njegovu zaslugu koloniziranje djece (preko Karitasa) što će kasnije mnogi koristiti kao dokaz da je upravo Stepinac spasio 7.000 srpske djece.

Ako su Dianini nepovjerljivi i sumnjičavi stavovi o Stepincu nakon njihovih prvih susreta bili opravdani kasnija Stepinčeva susretljivost i stvarna pomoć ne dovodi do promjene njenog mišljenja ili u Dnevniku takvo mišljenje, slučajno ili namjerno ne iskazuje. Karitas je kao organizacija djelovala pod okriljem Stepinca i kolonizacija djece, koja je donijela spas velikom broju srpske djece preuzete iz logora ne bi bila moguća niti imala takav uspjeh da je Stepinac nije podržao i uputio poslanicu svim župnim uredima sa molbom da pomognu Karitasu u kolonizaciji djece. Pitanje koje si možemo postaviti jest zašto je svoju poslanicu objavio tek mjesec dana nakon dolasku prve djece u Zagreb, odnosno tek nakon što je 23. kolovoza 1942. objavljena odredba Ministarstva udružbe da se ”izbjeglička” djeca mogu kolonizirati u obitelji?

Diana je, kao uostalom i ja, zasigurno mislila da je Stepinac mogao reagirati puno ranije i učiniti za djecu puno više. Prva djeca dolaze u Zagreb 11. srpnja 1942., a Stepinac svoju poslanicu piše tek krajem kolovoza. Smještaj u Jeronimskoj dvorani i njegovom stakleniku na Kaptolu nije bio prikladan, a istovremeno se u Zagrebu nalazilo puno svećeničkih kurija u kojima su uvjeti bili daleko bolji.

Koja je sudbina dragocjene Dijanine kartoteke koju je nakon ulaska partizana u Zagreb morala predati novoj vlasti?

Ubrzo po završetku Drugoga svjetskoga rata, 28. svibnja 1945. godine Tatjana Marinić, tada načelnica Odsjeka brige za djecu Ministarstva socijalne politike potpisala je dokument upućen Diani Budisavljević kojim od nje traži predaju kartoteke i ostalih dokumenata uz objašnjenje kako nema svrhe da se čuvaju kod privatnika. Diani je toga dana oduzeta cijela Kartoteka (ormarić s 25 ladica), pet knjiga (bilježnica) za traženje nepoznate djece, jedna knjiga (bilježnica) registar djece s oznakama te pet albuma s fotografijama djece. Ono što sa sigurnošću možemo utvrditi jest da je Kartoteka „Akcije Diana Budisavljević“ zadnji put viđena u Ministarstvu socijalne politike u svibnju 1945. kada su na njoj radili „novi ljudi, koji o sudbini djece“ nisu ništa znali. Knjiga Evidencija ulaska i izlaska pošiljaka Ministarstva socijalnog staranja NRH (kako se u siječnja 1947. preimenovalo Ministarstvo socijalne politike) bilježi dopis upućen Diani Budisavljević o predaji inventara, te mjesto pohrane: ”Preuzeto i pohranjeno u Odsjeku socijalne zaštite na služb. upotrebu (Dukljaninova 3/I.) Zgb. 28/V 45. Načelnik odjela: prof. Bresler.“ U zadnjem odjeljku Knjige Evidencije udaren je pečat: „IZLUČENO“ 15.XII.1949. što god da to značilo. Prema istraživanjima provedenim za potrebe filma „Dnevnik Diane Budisavljević“ izvorna Dianina ”Kartoteka” bila je smještena na trećem katu Ministarstvu socijalne skrbi u ulici Baruna Trenka, u sobi Ivanke Špalj sve do 1992. Tada se Ministarstvo socijalne skrbi preselilo u ”Kockicu” i Kartoteci se izgubio svaki trag.

Postoji još jedna Kartoteka koja se danas čuva u Hrvatskom državnom arhivu. Preuzeta je iz bivšeg Republičkog sekretarijata za narodno zdravlje i socijalnu zaštitu 1987. godine. Analiza podataka u Dianinom „Prijepisu kartoteke“ s podacima u Kartoteci u HDA koju su načinile Silvija Szabo, Dianina unuka i dr. Rajka Bućin, arhivska savjetnica, na uzorku od 70-oro djece koja su 6. kolovoza 1942. stigla u Sisak iz sabirnih logora u Mlaki i Košutarici (prvi transportni list) pokazala je značajnu podudarnost, ali ne i stopostotnu. Nadalje kartoteka u HDA sadrži i imena druge djece koja su bila bez roditeljske skrbi za vrijeme rata, a na nalaze se u „Prijepisu kartoteke“. Mogla bi, prema sondiranju, koje je na nekoliko ladica te Kartoteke napravila dr. Rajka Bućin imati oko 45.000 izmiješanih ratnih i poratnih kartica, složenih abecednim redom. Onih iz vremena Drugoga svjetskoga rata moglo bi biti oko 30-ak tisuća (otprilike 2/3). Sve kartice iz ratnog razdoblja istoga su izgleda i kada se radi o „kozaračkoj djeci“ ispisane istim rukopisom (ili barem u većini), pisane su korijenskim pravopisom, ali izgledom (bojom, dimenzijom, otisnutim rubrikama) ne odgovaraju Dianinim. Vrlo se vjerojatno radi o karticama iz Ministarstva udružbe iz kojeg je Diana dobivala transportne liste i druge podatke te ih nadopunjavala. Osim ovih kartica većeg formata i na tvrđem papiru, druge su kartice manje, na tanjem papiru raznih boja i iz poslijeratnog razdoblja.

Je li točan dojam da su najgora mjesta u koja su vođena srpska djeca bila Stara Gradiška i Sisak?

Osim logora Stara Gradiška u koji su već tijekom svibnja i lipnja 1942. dopremane Srpkinje s djecom iz dignutih sela na Baniji, Kordunu i srpskih sela u okolici Jasenovca (Mlaka, Uštica, Jablanac) i samog mjesta Jasenovac i „Prihvatilišta za djecu izbjeglica“ u Sisku koji se ubrzo pretvara u logor za djecu, treće je mjesto patnji i stradanja srpske djece bio logor u Gornjoj Rijeci. Jedini ”dječji dom” koji je osnovan prije početka velike akcije preuzimanja djece iz ustaških logora i koji je bio pod upravom Ustaške nadzorne službe (UNS-a) bio je tzv. ”Dječji dom za izbjegličku djecu” osnovan krajem lipnja 1942. u Gornjoj Rijeci nedaleko Križevaca gdje se i prije nalazio logor za Židovke i Srpkinje s djecom.

Prema svjedočanstvu Ljube Miloša jednog od zapovjednika radne službe u logoru Jasenovac, ovaj je ”dječji dom” osnovan na inicijativu ravnatelja UNS-a Eugena Dide Kvaternika sa ciljem „da se mala srpska djeca koja su ostala bez roditelja, odgoje u ustaškom duhu.“ Prema ”Popisu ratom postradale djece koja su došla, odnosno proputovala kroz Zagreb i bila na brizi kod Prihvatne postaje Hrvatskoga Crvenog križa” 24. lipnja 100, 2. srpnja 100 i 4. srpnja 1942. godine još 200 djece bilo je transportirano preko Zagreba iz Stare Gradiške u Gornju Rijeku. O djeci su se brinule članice Ženske loze ustaške mladeži i 10-ak zagrebačkih studentica na obaveznoj praksi ”Državne častne radne službe”. Srednom srpnja 1942. godine ”Dječji dom” je prešao u nadležnost Ministarstva udružbe. Zbog pojave pjegavog tifusa, sredinom kolovoza 1942. „Dom“ je bio raspušten, a teško bolesna djeca, uz veliko zalaganje Kamila Breslera prebačena u Zagreb (Zaraznu bolnicu), odnosno Jastrebarsko gdje je za njih u dijelu franjevačkog samostana bila organizirana karantena.

 

Javljaju nam se ljudi koje je Diana spasila, a koji ni nakon 70 godina ne znaju svoja prava imena

Koliko je dječjih logora zapravo bilo u NDH?

Dva. Bili su to „Prihvatilište za djecu izbjeglica“ u Sisku i logor u Gornjoj Rijeci.

Vi u knjizi ispravljate objede prema Jastrebarskom i tamošnjem prihvatilištu za djecu naročito usmjerene prema časnim sestrama? S kojim argumentima?

To je još davne 1990. pokušao učiniti i Ćiril Petešić u knjizi „Dječji dom u Jastrebarskom Dokumenti (1939-1947), ali je knjiga kao i natpisi u dnevnom tisku koji su potom slijedili izazvala negativne kritike stručne i šire društvene javnosti. Ako je ijedno mjesto u kojem su bila smještena djeca po preuzimanju iz ustaških logora trebalo i moglo po završetku rata biti iskorišteno za promoviranje narativa o presudnoj ulozi KP, komunista i njihovih ilegalnih aktivista u akciji spašavanja djece onda je to upravo ”Dječji dom” u Jastrebarskom. O tome su već tada mogli svjedočiti brojni tamo angažirani liječnici i drugi zdravstveni djelatnici, uglavnom članovi KP ili simpatizeri NOP-a. Tretman prema djeci, ljudi koji su se o njima brinuli, smrtnost djece i njihova kolonizacija nije isti i ne zaslužuje zbog svih onih koji su u Jastrebarskom brinuli o djeci izjednačavanje „Prihvatilišta za djecu izbjeglica“ u Sisku s Dječjim domom u Jastrebarskom. Dječji dom u Jastrebarskom sa filijalom u Donjoj Reki organiziran je po dolasku prvog transporta djece u Zagreb početkom srpnja 1942. godine. Kroz prihvatilište je za cijelo vrijeme njegovog djelovanja prošlo oko 3.000 djece od kojih je umrlo njih 452 i to u prva dva mjeseca po dolasku, a od posljedica životnih (ne)uvjeta u logoru Stara Gradiška i okolnim sabirnim logorima od kamo su bili dopremljeni.

Svjedočenje dr. Branka Dragišića pred Zemaljskom komisijom za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača iz 1945., Breslerov zapis o spašavanju kozaračke djece, zapis dr. Branka Davile, kao i svjedočenja tamo prisutnih časnih sestara dovode opće prihvaćeni stav o Jastrebarskom kao logoru u pitanje. Dom su vodile časne sestre, uglavnom Slovenke, koje su se, između ostaloga, koristile u ono vrijeme prilično uobičajenim odgojnim metodama naučenim u samostanima, a koje su bile daleko od današnjih spoznaja suvremene pedagogije i psihologije. Šiba i batine bile su u to vrijeme opće prihvaćena odgojna metoda. A učile su djecu ono što su znale, a to nisu bile partizanske pjesme. Potkraj rata, a naročito po njegovom završetku u vrijeme obračuna sa crkvom časne sestre optuživane su za mučenja, ubijanja i izgladnjivanje djece. No usprkos svim optužbama niti jedna od njih nije bila pozvana na saslušanje ni osuđena, kao što uostalom nije traženo izručenje časne sestre Pulherije Barta, upraviteljice Doma koja je jedina od svih sestara pobjegla u svibnju 1945. godine u Austriju. Brat časne sestre Gaudencije, Slovenke, koja se poslije rata „skinula“ i radila u banci, Ladot, brinuo se od 1943. do svoje pogibije, za sve civilne zdravstvene službe na oslobođenoj teritoriji u Sloveniji. Jedna od njih, časna sestra Imelda Potočnik, također Slovenka otišla je u partizane i po završetku rata radila u dječjem domu u Osijeku. Komisija OZN-e također nije pronašla nikakve dokaze o ubijanju djece, navodno krampom. No, svakako najsnažniji dojam ostavljaju riječi Branka Davile izrečene nakon svih optužbi: „Da se je sve to tako događalo kako pišu, a da mi nismo ništa poduzimali, morao bih se ustrijeliti.“

Dijani Budisavljević su pomagali i Nijemci i dužnosnici NDH, a među njima posebno Kamilo Bresler, ali i medicinske sestre, liječnici, tzv. obični ljudi... Zašto javnost o tim ljudima do sada gotovo ništa nije znala?

Narativ o spašavanju „kozaračke djece“ koji se gradio u godinama po završetku Drugoga svjetskoga rata imao je za posljedicu da su mnogi od aktivnih sudionika u akciji spašavanja djece ostali zaboravljeni i nikada nisu dobili zasluženo priznanje koje im bez svake sumnje pripada. Svakako bi istaknula Kamila Breslera, odsječnog savjetnika i nadstojnika Odsjeka za družtvovnu zaštitu djece i obitelji Ministarstva udružbe NDH, Dragicu Habazin, glavnu sestru Hrvatskog crvenog križa, arhitekta Marka Vidakovića, učitelja Antu Dumbovića, povjerenika Ministarstva udružbe za kolonizaciju djece iz Siska, liječnike Branka Kesića, Berislava Borčića, Branka Dragišića i njegovu suprugu, također liječnicu Ninu, Niktopoliona Nikšu Černozubova, Mirona Malojčića, Lazara Marguliesa, Karla Weissmanna, Ljubicu (Ljubu) Becić suprugu slikara Vladimira Becića, Slavu Bojanić, Janu Koch… Ostao je zaboravljen i Stjepan Dumić, direktor Karitasa. Njihove životne priče ocrtavaju ljude izuzetnih osobnosti i svaka od njih bila bi izvrsna podloga za uzbudljiv roman ili filmsku priču.

 

'Na podu su sjedila mala mršava djeca, mogla im se nazrijeti smrt u očima...'

Imamo li mi danas u Hrvatskoj dovoljno arhivske građe za proučavanje pogroma srpske djece u NDH ili su ti arhivi dijelom izvan zemlje?

Hrvatski državni arhiv i Arhiv grada Zagreba, te gradski arhivi, npr. u Požegi, Novskoj ili Sisku neiscrpno su vrelo izvorne arhivske građe o sudbinama srpske i druge djece tijekom Drugoga svjetskoga rata. Razasuta po raznim arhivskim fondovima ova građa još čeka da bude otkrivena. Znatan fond građe nalazi se i u Vojnoistorijskom institutu u Beogradu koji je za istraživače iz Hrvatske, pa i drugih zemalja prilično nedostupan i iziskuje izuzetnu upornost u dobivanju dozvole za rad u njemu.

U knjizi pišete i o susretu Tita i bračnog para Budisavljević u Zagrebu. Zašto je Tito prema Jasenovcu imao prilično čudan odnos?

Godine 1966. svečano je otkriven spomenik „Cvijet“ autora Bogdana Bogdanovića, a dvije godine kasnije osnovana je Javna ustanova Spomen područje Jasenovac. Neposredno uz uže područje bivšeg ustaškog logora III Ciglana otvoren je iste 1968. i Memorijalni muzej. Josip Broz Tito nije prisustvovao niti jednom od ova dva, u to vrijeme izuzetno važna događaja. Navodno nikada nije službeno posjetio Jasenovac. Odgovor na pitanje zašto nije moguće sa sigurnošću utvrditi. Postoji nekoliko spekulacija ali one nisu nikada i ničim potvrđene. Jedna od njih je da je bio svjestan činjenice o preuveličanom broju od 700.000 žrtava logora Jasenovac koji je iako nepotkrijepljen ikakvim znanstvenim istraživanjima postala i ostala službena brojka stradalih u logoru Jasenovac sve do raspada Jugoslavije 1991.

Vi ste bili u tijelima Spomen područja Jasenovac. Je li točna tvrdnja da je u tom logoru umoreno 20.000 djece ili bi taj podatak trebalo preciznije raščlaniti?

Predsjednica sam Upravnog vijeća Javne ustanove Spomen područje Jasenovac od 1997. godine. Poimenični popis žrtava logora Jasenovac objavljen je 2007. Rađen je temeljem popisa Komisije za popis žrtava rata Saveznog zavoda za statistiku iz 1964., te nadograđivan svim dostupnim izvorima. Naravno da postoje mogućnosti i za određene greške i propuste što autori Popisa Jelka Smreka i Đorđe Mihovilović nedvosmisleno ukazuju pozivajući sve zainteresirane da im dostave podatke kako bi se Popis mogao redigirati. Broj od 20.000 umorene djece, ne odnosi se samo na srpsku, već i židovsku i romsku djecu. Često mnogi miješaju ovaj Popis s popisom koji je objavila notorna virtualna mrežna stanica www.jasenovac.org iza koje stoji također virtualni Jasenovac Research Institute. Popis koji sadrži imena i prezimena 647.250 žrtava stvarno se odnosi se na sve žrtve rata na području bivše Jugoslavije, a predstavlja se kao popis žrtava logora Jasenovac.

 

Tito je bio veliki Hrvat, Krleža me osvojio od prve, a Enver Hoxa ‘vjenčao’

Kako to da se posljednjih godina sve više filmova snima o Dijani Budisavljević i stradavanju srpske djece u NDH. Lani je bio film Dane Budisavljević, u Srbiji su snimili film "Dara iz Jasenovca", Zafranović najavljuje snimanje filma "Djeca Kozare"..?

Osim navedenih prije par godina i Slađana Zarić snimila je dokumentarni film „Dijanina deca“ za RTS, namjeru snimanja filma o kozaračkoj djeci imao je i beogradski glumac i redatelj Tihomir Stanić, kao uostalom i Emir Kusturica. Nedavno sam bila stručna suradnica na dokumentarnom filmu o Diani austrijske televizije ORF koji priprema Zoran Dobrić. Motivi i razlozi za odabir ove teme, kao i postavljeni ciljevi redatelja svakako nisu isti. Istina nasuprot propagandi njihove su glavne razlikovne karakteristike.Još davne 1967. Bahrudin Bata Čengić ostvario je crno-bijeli igrani film „Mali vojnici“ koji ne govori o Diani, ali zato o djeci u jednom Domu po završetku Drugoga svjetskoga rata. Izuzetno je surov i mračan i smatra se jednim od ostvarenja Crnog vala.

Hoćete li se vi osobno nastaviti baviti pitanjima ustaških logora i ima li tu još zanimljivih i neodgonetnutih tema i osoba?

Sljedeće godine odlazim u mirovinu. Ustaškim logorima, kada dovršim tekst o fotografijama kao dragocjenim povijesnim izvorima za utvrđivanje stanja djece u ustaškim logorima i prihvatilištima, neću se više baviti. Želja mi je realizirati projekt novog združenog postava država nastalih nakon raspada Jugoslavije u Državnom muzeju Auschwitz-Birkenau na kojem radim više godina, te uspostaviti u suradnji s kolegom Milanom Radanovićem novi muzejski postav u Memorijalnom muzeju u Srbu.

(preneseno: Večernji list/autor: Denis Derk)