‘Za dom spremni’ je uvijek bio i ostao ustaški pozdrav koji je HOS koristio da istakne idejnu poveznicu s NDH PDF Print E-mail

Govoreći o problemu pozdrava „za dom spremni“ (ZDS), glavna je teza Andreja Plenkovića i vrha HDZ-a da taj pozdrav ima dvostruke konotacije. Po njima ZDS jest pozdrav hrvatskih fašista iz NDH, ali da su pod tim pozdravom ginuli neki branitelji te da za neke ljude ZDS ima novi značaj nastao u Domovinskom ratu i vezan uz jedinice HOS-a! I da bismo zato pozdrav „za dom spremni“ trebali tolerirati na komemoracijama. Drugim riječima, pored ustaškog ZDS-a, postoji ZDS iz Domovinskog rata. Po Plenkoviću, to su dva odvojena pojma. Tih par rečenica Plenković, Jandroković, Medved i ostali kao da su naučili napamet, samo ih ponavljaju i ne usude se ući u širu elaboraciju.

HOS-om i ZDS-om, kao tužilac, bavio sam se 1991. godine. Pored toga, u posjedu imam bilješke Josipa Perkovića, pomoćnika ministra obrane Gojka Šuška za sigurnost, čovjeka koji je po zadatku Franje Tuđmana i Gojka Šuška preveo HOS u HV.

Iz svojih ukupnih saznanja mogu reći da je uvijek za sve pristaše NDH, što uključuje i vodstvo Hrvatske stranke prava (HSP) i njeno oružano krilo HOS, ZDS uvijek bio i ostao ustaški pozdrav koji se koristio upravo kako bi se istaknula idejna poveznica s Nezavisnom Državom Hrvatskom. Da ste te 1991. godine o tome priupitali Antu Đapića, Dobroslava Paragu i druge lidere i da ste im pokušali podvaliti priču o dvostrukoj konotaciji ZDS-a, oni bi vas zasigurno ismijali.

Dokazi namjerne identifikacije s ustašama su poznati. HSP je imao daleko desniju politiku od HDZ-a. Oni su smatrali da u HDZ-u ima previše bivših komunista (što je bilo točno), da Tuđman nije dovoljno žestok i veliki Hrvat, a da oni sve to jesu. Povijesni ideal najžešćih Hrvata bile su im ustaše. To nikada nisu krili.

Zato HSP na čelu s Dobroslavom Paragom osniva stranačku paravojsku HOS. Stranačka paravojska, odvojena od redovne vojske, karakteristična je za nacističke režime. Tako NSDAP, Hitlerova nacistička stranka u Njemačkoj, ima svoje jurišne naoružane odrede SA i SS, mađarski fašisti imaju strelaste križeve, a ustaše imaju ideološku Ustašku vojnicu, formacijski odvojenu od redovne vojske – hrvatskih domobrana.

To što HSP, redovna registrirana stranka u RH, osniva svoju paravojsku, ukazuje na uzor u nacizmu.

To što HSP-ova paravojska dobiva ime Hrvatske obrambene snage (HOS), nije slučajno. To je ime u NDH 1944. godine dobila vojska koja je nastala spajanjem domobrana i ustaške vojske. Skraćenica imena te vojske bila je ista – HOS. Pod tim imenom su kapitulirali, a HSP ih uskrsava u ljeto 1991. godine. Nazivima određenih vojnih formacija HOS-a kopirali su Ustašku vojnicu. Tako je na čelu Glavnog stožera HOS-a bio stožernik.

Uniforme su im bile crne i podsjećale su na ustašku Crnu legiju. Pojedini zapovjednici HOS-a sasvim su otvoreno isticali slike Pavelića. Cilj im je bio izbijanje na granice NDH (Drina). Pojedinim jedinicama HOS-a davali su imena ustaških zapovjednika, npr. Jure Francetića, Rafaela Bobana i slično. Kao svoj službeni pozdrav, koji je i ušao u oznaku HOS-a, uveli su „za dom spremni“, što je službena krilatica ustaša koju možemo naći na gotovo svim službenim dokumentima u NDH.

I da više ne nabrajamo. Tvorci HOS-a kreirali su ga kao jasnog nasljednika ustaške vojske. Da ste pitali bilo kojeg lidera HSP-a te 1991. godine, on bi vam to vrlo snažno i vrlo otvoreno potvrdio.

Međutim, sam nastanak, samo postojanje HOS-a kao stranačke vojske za Hrvatsku je bilo vrlo štetno, pa i opasno. Ni u jednoj demokratskoj državi stranka ne može imati svoje paravojne jedinice. U nepovoljnim okolnostima to bi lako moglo biti začetak građanskog rata, ovoga puta hrvatsko – hrvatskog.

Postojanje jedinica koje nalikuju ustašama iz Drugoga svjetskog rata, Beograd je iskorištavao kako bi Europi i svijetu pokazao da Hrvati zaista obnavljaju nacističku kvislinšku tvorevinu NDH, da će opet pobiti srpsko stanovništvo na tlu Hrvatske i da ih u tome treba spriječiti.

Te 1991. godine Franjo Tuđman je imao velikih problema sa stranim diplomatima i državnicima koji su mu svi odreda predbacivali postojanje ustašoidnih jedinica HOS-a.

Treba otvoreno reći da je postojanje HOS-a kao stranačke vojske i nastavljača ustaške tradicije, ugrožavalo međunarodno priznanje RH. Predsjednik Franjo Tuđman je u više navrata pred Josipom Perkovićem kvalificirao aktivnost HOS-a i HSP-a kao „ustašku“ i pokušaj revitaliziranja NDH, ali i kao očitu provokaciju koja objektivno šteti Hrvatskoj na međunarodnom planu. U toj situaciji Franjo Tuđman HSP i HOS stavlja pod obavještajni nadzor jer je bila ugrožena sigurnost RH. HSP i HOS često su testirali svoju moć. Sukob HOS-a s HV-om i policijom visio je u zraku.

HSP je osnovao HOS koji se počeo javno pojavljivati u rujnu 1991. godine. Već do listopada HOS je postao veliki sigurnosni i vanjskopolitički uteg za Hrvatsku. Cijelu situaciju dodatno je pogoršalo ubojstvo Ante Paradžika, stožernika Glavnog stožera HOS-a i potpredsjednika HSP-a, kojeg je ubila hrvatska policija nakon što se automobil u kojem se Paradžik vozio nije zaustavio na dvama policijskim kontrolnim punktovima.

To što HSP-ova paravojska dobiva ime Hrvatske obrambene snage (HOS), nije slučajno. To je ime u NDH 1944. godine dobila vojska koja je nastala spajanjem domobrana i ustaške vojske. PHOTO: Marko Dimic/PIXSELL

U toj situaciji predsjednik Franjo Tuđman, u nazočnosti ministra obrane Gojka Šuška, naređuje Josipu Perkoviću, pomoćniku ministra obrane za sigurnost, da otvori razgovor s Dobroslavom Paragom i rukovodstvom HSP-a, kako bi se smirila situacija i HOS integrirao u Hrvatsku vojsku. Tom prilikom predsjednik Tuđman nalaže Josipu Perkoviću da sredi stanje s HOS-om, ali tako da pod svaku cijenu izbjegne oružani sukob.

Ne znajući za tu zadaću Josipa Perkovića, ja sam kao tužilac sazvao koordinacijski sastanak s predstavnicima MUP-a i SIS-a na koji je došao i Josip Perković. Građani su nam se žalili da su HOS-ovci ispred Starčevićeva doma postavili protuavionski top i da se osjećaju nesigurno kada vide naoružane pripadnike paravojske. Inzistirao sam na tome da se protuavionski top ispred Starčevićeva doma odmah ukloni te da se razoružaju civili koji su u Domu, nakon čega bih pokrenuo kaznene postupke zbog držanja oružja koje civilima nije dozvoljeno. Pravno sam HOS-ovce tretirao kao civile. Josip Perković mi je predložio da pričekam s radikalnim rješenjima, jer da će on u relativno kraćem vremenu riješiti problem. Dao mi je do znanja da je uspostavio kontakt s ljudima iz Starčevićeva doma. Poznavajući ga, razumio sam da u vrhu HSP-a već ima svog agenta, što se kasnije pokazalo točnim. Perkovićev agent „Helga“ (nije žena) nikada nije razotkriven.

I zaista, Josip Perković počinje pregovore tako da sam ulazi u Starčevićev dom i u užarenoj atmosferi direktno razgovara s 50-ak HOS-ovaca i članova vodstva HSP-a. Nakon tog prvog odmjeravanja snaga počinju pregovori s Dobroslavom Paragom, predsjednikom HSP-a, Antom Đapićem, novim stožernikom Glavnog stožera HOS-a, i Milanom Vukovićem, Paraginim savjetnikom odnosno pomoćnikom koji je došao iz SAD-a s 300 tisuća dolara. Bio je u HSP-u dok je HOS funkcionirao samostalno i glumio ustaše. Kada su se članovi HOS-a priključili HV-u, nestao je s istim tim novcem. Kao tužilac zaključio sam da je on bio zagovornik stvaranja „novih ustaša“ i da je to činio kao američki agent, u doba kada su oni još bili za očuvanje Jugoslavije.

Na tom prvom sastanku s Paragom nastala je poznata fotografija Josipa Perkovića u uniformi, koja je dugo bila jedina njegova fotografija poznata javnosti.

Prema bilješkama Josipa Perkovića, predsjednik HSP-a Paraga zauzeo je umjerene i razumne stavove i prihvatio da se u razgovorima klone politike i pokušaju naći rješenje koje će biti najbolje za vojnu obranu Hrvatske. Milan Vuković se, s druge strane, protivio konstruktivnoj atmosferi i nastojao zaoštriti stvari.

 

Negdje do studenoga uglavili su bitne točke dogovora:

1. Ukloniti protuavionski top s nogostupa ispred Starčevićeva doma, sa zaštitnim vrećama pijeska i posadom.

2. Isprazniti Starčevićev dom od osoba u raznim vojničkim odorama, predati ilegalno oružje i eksploziv.

3. Početi raditi spiskove dragovoljaca koji su bili u HOS-u i koji kao pojedinci ulaze u Hrvatsku vojsku. Ostavlja se zapovjednicima postrojbi HV-a da grupe bivših HOS-ovaca, zbog znanja, međusobne utreniranosti i koordiniranosti, zadrže kao desetinu ili vod. Svi bivši HOS-ovci oblače odore HV-a sa znakovima HV-a. Mogu u HV donijeti svoje naoružanje koje će HV legalizirati.

4. Tko od dragovoljaca (bivšeg HOS-a) želi, može ostati član HSP-a.

5. Ratni stožer HOS-a će se rasformirati, a prije toga daje se naputak pripadnicima HOS-a da se, sada u statusu dragovoljaca, podčinjavaju zapovjednicima HV-a.

6. Članovi HSP-a neće dolaziti u sjedište HSP-a u vojnim odorama.

7. Osobnu zaštitu predsjednika HSP-a Parage činit će osobe u civilnoj odjeći koje će dobiti dozvole za nošenje osobnog naoružanja, ali ne i dugih cijevi. U slučaju ugroze predsjednika HSP-a, zaštitu preuzima MUP.

 

U narednim mjesecima taj sporazum se provodi. Mislim da od siječnja 1992. godine HOS kao samostalna paravojna organizacija u Hrvatskoj ne postoji. To se ne odnosi na HOS BiH, gdje je sasvim druga ratna situacija.

Na temelju opisanog sporazuma HSP radi spiskove bivših HOS-ovaca, njih 250 imenom i prezimenom, i oni kao pojedinci – dragovoljci ulaze u HV. I to je ta „velika“ priča o HOS-u. U SIS-u MORH-a RH postoji omot „O sigurnosnim problemima u HSP-u“ i političari bi sve to mogli detaljno rekonstruirati kada bi bilo političkog interesa.

Globalno, situacija s HOS-om se do kraja 1991. godine smirila, i to na jedan elegantan i razuman način, čemu je i predsjednik HSP-a Paraga dao odlučujući doprinos.

Na terenu je u jedinicama HV-a bilo simpatizera HOS-a kao reinkarnacije Ustaške vojnice, tako da je dolazilo do odstupanja od sporazuma. Josip Perković oko 10. siječnja 1992. godine šalje državnom vrhu informaciju o HOS-u unutar 4. gardijske brigade, pod zapovjedništvom Ive Jelića. Naime, zapovjedništvo 4. brigade dozvolilo je djelovanje samozvane „9. bojne“ sastavljene pretežno od bivših pripadnika HOS-a. Njima je zapovijedao onaj lik s Hitlerovim brčićima Marko Skejo, koji se često pojavljuje u medijima i koji redovito svake godine na „dan NDH“ 10. travnja nešto slavi. Bilo je takvih pojava i u drugim jedinicama, ali ex-HOS-ovci grupiraju se na nivou voda ili desetine, što ne mijenja njihov status pripadnika Hrvatske vojske.

Ratna priča s HOS-om trajala je četiri, pet mjeseci i to je sve. Ali politička priča se nastavlja. Kako bi HDZ u Saboru ostvario dvotrećinsku većinu, došlo je do dogovora s novim predsjednikom HSP-a Antom Đapićem. Đapić je uvjetovao Tuđmanu da se HOS-u prizna status sudionika u Domovinskom ratu. To je i učinjeno. Čista politička trgovina. Tada se, nakon rata, u okviru te političke trgovine „široke ruke“ dodjeljuje status pripadnika HOS-a i mnogima izvan izvornog spiska HSP-a s originalnih 250 boraca.

Sve opisano odnosi se na djelovanje vrha HSP-a i HOS-a.

Priča o ulasku vrlo mladih ljudi u HOS je sasvim drugačija. Ti mladi imali su samo jednu želju – što prije dobiti oružje i ići na front. Obraniti Hrvatsku. Tko im to prvi omogući, njegovi su. Za većinu tih mladića HOS je bio samo platforma preko koje najbrže mogu ući u obranu Hrvatske. Političke igre HSP-a kao desne opozicije Franji Tuđmanu ili nisu razumjeli ili ih nisu zanimale. Ustaški segmenti izraženi kroz pozdrav ZDS, izgled uniforme i slično, u usporedbi s obranom domovine bili su nebitni.

Treba jasno prepoznati da su ti mladi HOS-ovci branili ovu našu RH, definiranu Ustavom koji se poziva na naše antifašističke korijene i na parlamentarnu demokraciju, pa im treba odati počast kao svakom drugom palom hrvatskom vojniku. Za tu počast najprimjereniji su hrvatska zastava i grb jer su se za te simbole i borili.

Ako je među tim mladima bilo onih koji su se zaista borili za ponovnu uspostavu ustaške, fašističke Hrvatske, onda bi to značilo da se nisu borili za ovu našu RH. Smatram da takovi ako su postojali, onda su zanemariva manjina i ne zaslužuju počasti od države koju su objektivno ugrožavali. Kao što posebni status HOS-a nije proizišao iz povijesnih događaja, već iz poslijeratne trgovine, tako se i danas žrtvama boraca koji su poginuli u jesen 1991. godine, dok su bili u HOS-u, ružno manipulira i direktno šteti samoj biti onoga za što su se borili.

Zaključno, treba još jedanput jasno i glasno reći:

Gospodo Plenkoviću, Jandrokoviću i ostali iz HDZ-a, „za dom spremni“ je bio i ostao samo i isključivo ustaški pozdrav. On se upravo kao ustaški pozdrav od nerazumnih ekstremnih nacionalista koristio i u Domovinskom ratu, premda je to najčešće bilo samo kao strašenje protivnika, bez dubljeg smisla.

Ustaštvo ustaškog pozdrava „za dom spremni“ nitko razuman ne može negirati, a vi onda zabranite ili nemojte zabraniti očito fašistički pozdrav. Da znamo na čemu smo i kamo civilizacijski pripadate.

(www.nacional.hr / Anto Nobilo)