Koliko ustaštva? PDF Print E-mail
Sunday, 04 March 2012 12:02
U izvorišnim osnovama Ustava Republike Hrvatske, u dijelu u kojem se nabrajaju događaji koji su kroz tisućljetnu povijest oblikovali i očuvali hrvatsku državotvornu misao, lijepo piše kako se svijest o državnosti, iz koje je nastala današnja Republika Hrvatska, između ostalog očitovala i “u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju Drugoga svjetskog rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.), u odlukama Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.), a potom u Ustavu Narodne Republike Hrvatske (1947.) i poslije u ustavima Socijalističke Republike Hrvatske (1963.-1990.), na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkog sustava i promjena međunarodnog poretka u Evropi, hrvatski je narod, na prvim demokratskim izborima (1990.) slobodno izraženom voljom potvrdio svoju tisućgodišnju samobitnost”.
 
Osim toga, u dijelu u kojem se definira zaštita ljudskih prava i temeljnih sloboda, a koji se odnosi na osobne i političke slobode i prava, Ustav u članku 39 ističe: “Zabranjeno je i kažnjivo svako pozivanje ili poticanje na rat ili uporabu nasilja, na nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju ili bilo koji oblik nesnošljivosti.” Te odredbe prati i Kazneni zakon, a Hrvatska je i potpisnica niza međunarodnih konvencija kojima se obvezala štititi ljudska prava i obračunavati se sa svim oblicima desnog ekstremizma.
 
Duh vremena
 
Problem je jedino u tome što je stvarnost u priličnom raskoraku s kristalno jasnim propisima. Doduše, najnoviji primjer iz Knina pokazuje da ti propisi možda i nisu tako jasni: naime, unatoč ustavnom odricanju od NDH-a i konstantnom ponavljanju da Hrvatska poštuje tekovine antifašističke, narodnooslobodilačke borbe, sve pada u vodu pred logikom sutkinje Katarine Peršen iz kninskoga Općinskog suda, koja je početkom siječnja oslobodila krivnje Jakova Markovića. On je 5. kolovoza 2010. na proslavi Dana domovinske zahvalnosti u Čavoglavama, koju organizira “domoljubni” pjevač i deklarirani ustašofil Marko Perković, prodavao majice s natpisom “Za dom spremni!” i time se, prema procjeni policije i tužiteljstva, ogriješio o Kazneni zakon i Ustav. Marković je pred sutkinjom obrazložio kako mu nije palo na pamet da bi taj natpis mogao nekoga uvrijediti ili potaknuti na mržnju, a sutkinja se s njim složila i u presudi napisala kako je riječ o starom hrvatskom pozdravu iz doba Nikole Šubića Zrinskog, koji je prisvojio i HSS.
 
Naravno, ta je presuda cinični vrhunac sustavnog relativiziranja ideologije u čije je ime izvršen genocid nad Srbima, Židovima i Romima. No, stane li se malo na loptu, čini se da je sutkinja Katarina Peršen samo nedvosmisleno izrazila duh vremena i ozakonila ono što u praksi gledamo već dvadeset godina – revitalizaciju ustaštva u mnogim segmentima i istodobno ocrnjivanje partizanskoga i antifašističkoga pokreta.
 
Primjera je bezbroj: u Hrvatskoj još postoje ulice koje nose ime ustaškog ideologa i ratnog zločinca Mile Budaka, po cijeloj zemlji (Vodice, Dugopolje, Komiža…) u pravilnim razmacima niču spomenici u slavu pripadnika poražene “hrvatske vojske”, a partizanski se spomenici, kojih je oko 3.000 minirano, ne obnavljaju. Sada je popularno upirati prstom u huligane na tribinama koji hukanjem tamnoputim igračima “sramote Hrvatsku”, no kada masa s tribina najgrublje vrijeđa Srbe, izostaje kritika i od strane HNS-a, i od vodstva reprezentacije, i od političara koji prate nogomet. To možda i ne čudi s obzirom na to da su mladi rasisti i ustašofili na tribinama odrastali uz izjave “olimpijca” Tončija Vrdoljaka, koji je vrijeđao tamnopute igrače francuske reprezentacije, te uz “simpatičnog šoumena” Stjepana Spajića, koji je govorio da crnci ne smiju igrati u njegovu klubu…
 
Prozivanje partizana
 
Desetljećima se stvara atmosfera kako su ustaše zapravo bili dobri dečki, kojima su zli Nijemci nametnuli rasne zakone, a Talijani oteli dio Dalmacije. Što se sporta tiče, čak se i u “ljevičarskom” “Jutarnjem listu” uspjesima nogometne reprezentacije redovito pripisuju i oni ostvareni u vrijeme NDH.
 
Trebalo je proći dvadeset godina do prve – privatne! – inicijative intelektualca Danijela Ivina, aktivnog sudionika antifašističkog pokreta čiji je veliki dio obitelji stradao u holokaustu, kojom se izražava nezadovoljstvo činjenicom da se za komemoraciju na Bleiburgu troše podjednaka sredstva kao i za obilježavanje zločina u jasenovačkom logorskom kompleksu. “Dok se komemorira Bleiburg, u Hrvatskoj će postojati ustaše”, napisao je Ivin u otvorenom pismu predsjedniku Sabora Borisu Špremu. Naime, Sabor je nedavno donio odluku da se za svaku od tih komemoracija izdvaja po pola milijuna kuna, a Ivinu i hrvatskim antifašistima potpuno je jasno da cilj blajburške komemoracije nije prisjećanje na mnoge nevine žrtve tzv. križnih putova, nego veličanje države u čije se ime ubijalo i progonilo na rasnoj, vjerskoj i nacionalnoj osnovi. Rekviziti s ustaškim obilježjima godinama se prodaju na ulicama hrvatskih gradova, a u suvenirnici preko puta zagrebačke Katedrale s ponosom se nude turistima, valjda kao neka nacionalna specifičnost…
 
Valja se prisjetiti još jedne podvale hrvatskom antifašizmu u režiji vlasti. Naime, u medijima se godinama prozivaju partizani i članovi njihovih obitelji koji i dalje primaju mirovinu. Prema riječima ministra branitelja Predraga Matića, broj pripadnika pod oznakom “hrvatska vojska” koji i danas muzu državni proračun, puno je veći od broja onih koji primaju partizanske mirovine: pod tom su oznakom, navodno, uglavnom domobrani, no i brojni pripadnici ustaške vojske, iste one od koje se Ustav izrijekom ograđuje.
 
Kada se sve zbroji, ispada da je sutkinja etnički pročišćenoga suda u Kninu samo nazvala stvari pravim imenom.