Dan oslobođenja Zagreba u čast Krsti Ljubičiću PDF Print E-mail
Tuesday, 08 May 2012 19:35
Nakon krvave četverogodišnje okupacije i terora kvislinškog režima, prije točno 67 godina, Zagreb je konačno izborio slobodu. Prve jedinice Narodnooslobodilačke vojske ušle su u grad 8. svibnja u 11 sati s južne strane Savskog mosta, dok su tokom jutra vođene borbe za radio-stanicu u Vlaškoj ulici. Istovremeno je dio boraca prešao na desnu obalu Save i opkolio odašiljač-prijemnik nakon čega su se domobrani predali bez borbe.
 
Time je završila slavna epopeja zagrebačkih ilegalaca, ali i svih onih Zagrepčana koji su se borili u jedinicama Narodnooslobodilačke vojske širom zemlje, te konačno stigla očekivana i teško izvojevana sloboda svih naših naroda.
 
Iako ovaj dan služi kao uspomena na 16.000 žrtava fašističkog terora, na 50.000 građana koji su sudjelovali u Narodnooslobodilačkoj borbi, na 600 nositelja partizanske spomenice i na 89 narodnih heroja koje je Zagreb dao, odlučili smo posvetiti ovaj dan hrabrom mladiću kojeg su zaklale fašističke bande pune četiri godine prije okupacije – Krsti Ljubičiću.
 
Borba predratnih zagrebačkih studenata nije bila tek ekonomska borba za poboljšanje uvjeta studiranja, već je ona ujedno bila i politička borba. Zbog toga je postojao stalni sukob između studenata frankovaca (fašista) i naprednih studenata antifašista.
 
Početkom 1937. godine nove Uredbe o medicinskim, tehničkim i veterinarskim fakultetima su, među ostalim, otežavale način polaganja ispita, ograničavali dolazak novih slušača, a za studente medicine propisivale dvije vrste doktorata. Kako su zagrebački, ljubljanski i beogradski napredni studenti donijeli zaključak da nova uredba ne odgovara zahtjevima moderne nastave, shvaćaju da svoje zahtjeve mogu ostvariti kroz stručne klubove. Na izborima sa 1936/1937 godinu na svim fakultetima imali su premoć, što je razljutilo frankovce koji su svuda izgubili. Uskoro su frankovci, ljuti zbog poraza i rastućeg utjecaja komunista, ali i ohrabreni političkim potezima koji su Jugoslaviju približavali nacističkoj Njemačkoj, započeli i prve tučnjave, a potom su premlatili studenticu koja je dijelila letke. Kada su se 9. travnja služile mise zadušnice za bivšeg Pavelićevog suradnika Stipu Javora, ljevičari su se odlučili okupiti na Kaptolu i zadušnicu pretvoriti u antirežimske demonstracije. No tada je umjesto policije, komuniste napala banda frankovaca i predsjednika udruženja „Svjetlost“ Dragutina Kolmana ranila sa šest uboda nožem. Tri dana kasnije, Klub medicinara i Klub studenata veterinarske medicine su proglasili štrajk, i pozvali studente na miting. Odlučeno je da će se miting održati 14. travnja pred zgradom sveučilišta.
 
Studenti prava su sa studentima filozofije su ujutro zaposjeli glavnu zgradu sveučilišta, no odlučili su se priključiti ostalim studentima na današnjem Trgu maršala Tita gdje je odlučeno da će se frankovcima podijeliti leci u kojima se osuđuje zvjerski napad pred katedralom. Tada se tamo nalazilo stotinjak ljevičara naspram isto toliko frankovaca. Do sukoba je došlo kada su frankovci noževima krenuli na komuniste, ali su bili užasno ispremlaćeni. Kada je policija vidjela da frankovci neće rastjerati ljevičare umjesto nje, odlučila je pomoći svojim slugama i ljevičare razbila u grupe koje su se raspršile po gradu i nastavljale borbe. Dio frankovaca koji je bio opkoljen u jednoj veži, potegao je oružje i zapucao na ljevičare, no na sreću bez posljedica. Pred kraj dana studenti su mislili da više neće biti sukoba pa se tako i student iz Arbanasa kod Zadra, Krsto Ljubičić odlučio vratiti u studentski dom u Runjaninovoj jer je mislio da je siguran. Pred domom su sjedili frankovci i nakon što su ga vidjeli i prepoznali izboli su ga noževima te pobjegli. Pomoć je stigla prekasno jer je Krsto ležao u krvi čvrsto držeći kruh koji je kupio za večeru… Kako su njegovi drugovi pisali kasnije u letku, „Pao je (…) Krsto Ljubičić u dvadesetdrugoj godini života, jedina nada svoje siromašne obitelji, ostavljajući u teškoj žalosti ostarjelu majku i oca i šestero nejake braće i sestara.“
 
Zagreb poslije pogreba Stjepana Radića nije vidio tako veličanstvenu tihu demonstraciju gdje je od presekture na Šalati, do Veterinarskog fakulteta na Savskoj cesti gdje je lijes pratilo deset tisuća ljudi.
 
Nakon početnih uhićenja pojedinaca, policiji su se predali i ostali frankovci koji su sudjelovali u napadu jer su dobili direktivu da iskoriste suđenje za frankovačku propagandu. Od jedanaestorice optuženih, samo su petorica osuđena na kazne od 3 do 9 mjeseci zbog učešća u tučnjavi. Zagreb je nakon rata odao počast Krsti Ljubičiću nazvavši ulicu u Dubravi njegovim imenom. Kao i stotine drugih heroja i heroina, devedesetih je izgubio ulicu, no u spomen na heroja odlučili smo preimenovati ulicu i vratiti joj ime koje zaslužuje.
 
Nikad zaboraviti – nikad oprostiti!