Zakon o pronalaženju, obilježavanju i održavanju grobova žrtava komunističkih zločina nakon Drugog svjetskog rata PDF Ispis E-mail
U Hrvatskom saboru je 4. ožujka ove godine donesen Zakon koji doslovce glasi: ''Zakon o pronalaženju, obilježavanju i održavanju grobova žrtava komunističkih zločina nakon Drugog svjetskog rata“. U vezi s tim obraćamo vam se s namjerom da vam predočimo neke naše kritičke ocjene i razloge našeg nezadovoljstva u odnosu na taj zakon.
 
Humano je i ljudski da svaki pokojnik ima pravo na mirno počivalište, na grob i poimenično obilježje. Ali, ako svaki otkopani kostur pokojnika, poslije više od pola stoljeća, bez činjeničnog utvrđivanja identiteta pokojnika unaprijed proglasi žrtvom komunističkog zločina, onda je to grubo politikanstvo i manipulacija mrtvima, radi podjele i svađe među živima, čime se ne odaje pijetet žrtvi.
 
1) Prema odredbama ovoga Zakona „pod žrtvama komunističkih zločina počinjenih nakon Drugog svjetskog rata podrazumjevaju se sve ubijene osobe, uključujući razvojačene vojnike, starce, žene i djecu, koje su ubijene od komunističkog režima nakon završetka Drugog svjetskog rata, (čl.4. Zakona). A „pod završetkom Drugog svjetskog rata ... podrazumjeva se datum 9. svibnja 1945.“ (čl. 1). Spominjanje djece kao navodne žrtve komunista, apsolutno je zlonamjerno, jer takvih žrtava nije bilo, osim u mašti predlagača zakona.
 
To znači da se pod sintagmom „žrtve komunističkih zločina“ podrazumjeva i pripadnike kvislinških oružanih formacija, koje su poslije toga datuma poginule u borbama protiv JA oko Blajburga, Dravograda, itd. do definitivne njihove predaje, tj. ustaše, četnike, domobrane, bjelogardejce, itd. i zatim se podrazumjeva i poginule pripadnike nekih njemačkih jedinica u tome razdoblju kao i one osobe koje su se tijekom 1945. i sve do 1950. godine borile grupno ili individualno protiv novouspostavljene narodne vlasti u Hrvatskoj.
 
Tu su uključeni i ustaše koljači iz logora Jasenovac koji su maja 1945. doista streljani u Teznom kod Maribora, pa su sada od zločinaca promovirani u žrtve. Obuhvaćeni su i svi oni koji su se još godinama borili s oružjem protiv legitimne vlasti.
 
Mi smatramo da se takve poginule osobe s povijesno-ratnog stajališta ne može i ne treba tretirati kao bilo čije žrtve. Osim toga, ti su pripadnici kvislinških nacifašističkih postrojbi stradali u sukobu s oslobodilačkim jedinicama Jugoslavenske armije koja je tada bila dio međunarodne antifašističke koalicije ili su poginuli kasnije u sukobu s teritorijalnim organima legalne i legitimne narodne vlasti, tj. u sukobu s jedinicama tadašnje Narodne milicije i OZNE, a ne u sukobu ili kao žrtve samovolje komunista i tadašnje Komunističke partije. Stoga smatramo da je u ovom slučaju sintagma „žrtve komunističkog zločina“ čista političko ideološka konstrukcija, koju se ciljano zloupotrebljava kao masku i kao, za mnoge prihvatljiv, izgovor da se, ustvari, u krajnjoj liniji optuži, diskreditira i prikaže zločinačkom antifašistička NOV Hrvatske i Jugoslavenska armija i tadašnja narodna vlast u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Poznato je da se takve i slične događaje u danima i mjesecima nakon završetka Drugog svjetskog rata u Francuskoj, Norveškoj, Poljskoj, Ukrajini itd. nije tretiralo, niti se danas oživljava i kvalificira kao bilo čiji zločin, a pogotovo ne kao zločin neke stranke koja je bila na strani antihitlerovske koalicije.
 
Kome je to danas kod nas u interesu, nije nam jasno, ali se eventualno može pretpostaviti.
 
2) U Zakonu se kao što je prethodno navedeno na početku decidirano utvrđuje da se „pod žrtvama komunističkog zločina nakon Drugog svjetskog rata podrazumjevaju sve ubijene osobe, uključujući razvojačene vojnike, starce, žene i djecu“ (čl.4), a potom (u čl. 23.) se utvrđuje da se “identifikacija posmrtnih ostataka“ može provesti ... „kada za to postoji opravdan zahtjev rodbine“. To znači da se ekshumacija i identifikacija posmrtnih ostataka u pronađenim grobnicama u pravilu neće provoditi, nego će se – prema čl. 25. Zakona – „nakon uređenja grobova postavljati jedinstveni natpis na svaki lokalitet“, koji će „sadržavati podatke o broju i vremenu stradanja žrtava komunističkog zločina“.
 
Postavlja se pitanje: prvo, kako će se bez ekshumacije moći saznati broj leševa u nekoj grobnici. I drugo, iz toga proizlazi da će se pod „žrtve komunističkih zločina“ jednako ubrajati ustaše, četnike, domobrane, Njemce, križare, itd., koji su poginuli u nekom borbenom okršaju zajedno s eventualno pronađenim posmrtnim ostacima istinski nevinih žrtava – žena i djece. U takvom površnom tretiranju tih grobnica može se dogoditi da se u njima nalaze posmrtni ostaci pripadnika NOV, pa će se po tom metodu i njih moći ubrajati u „žrtve komunističkih zločina“.
 
Mi smatramo i uvjereni smo da je takav improvizatorski metod utvrđivanja istine o događajima poslije 9. svibnja 1945. godine samo formalno-pravno pokriće i alibi za legalnu reviziju naše antifašističke NOB-e i njene povijesti i za legalno diskreditiranje i kompromitiranje NOV i njenih pripadnika i zapovjednika s krajnjim ciljem da ih se u zlodjelima izjednači s ustašama i NDH. Posljedice takvih namjera za naše bi društvo po našem mišljenju mogle biti višestruko štetne i nesagledive.“
 
3) Zakonom je utvrđeno da se financijska sredstva za realiziranje toga zakonom utvrđenog projekta osiguravaju dijelom u državnom proračunu, a dijelom obavezno u proračunima županija, s tim da se za prvu godinu predviđa utrošiti oko 1.000.000.- kuna.
 
Mi smo začuđeni lakoćom dodijele novca za akciju obilježavanja grobnica neidentificiranih posmrtnih ostataka, a u isto vrijeme već godinama ne može se smoći sredstva za uređenje grobnica i za obnovu spomen obilježja na prostoru partizanske bolnice u Petrovoj gori u kojoj su posmrtni ostaci poznatih osoba ili za uređenje masovne grobnice i obnovu spomen obilježja žrtvama zločina u Gudovcu, kod Bjelovara, na Mrciništu u Sunji, u Dudiku kod Vukovara, itd. ili, na primjer, već godinama nema novaca za restauriranje devastiranog spomenika Prvom partizanskom odredu u Hrvatskoj i Jugoslaviji u šumi Brezovica kod Siska, djelo akademskog kipara Željka Janeša, pored koga se svake godine obilježava (ne bilo šta, nego) državni praznik, Dan antifašističke borbe Hrvatske.
 
Na kraju ističemo da SABA RH nije protiv otkrivanja grobnica poginulih u Drugom svjetskom ratu i poraću niti je protiv utvrđivanja broja i identiteta posmrtnih ostataka u tim grobnicama. Pogotovo nije protiv toga da se i na taj način utvrđuje povijesna istina o tome razdoblju naše antifašističke borbe. Posebno nije protiv toga da se porodicama i potomcima poginulih u tome razdoblju omogući da mogu na prikladan način iskazivati svoje osjećaje i poštovanje prema sjenama svojih bližnjih.
 
Mi smo, međutim, protiv uvrštavanja pripadnika okupatorske vojske i njihovih kvislinga i zlikovaca – ustaša, četnika itd. u bilo čije žrtve. Protiv smo izjednačavanja i svrstavanja u isti koš posmrtnih ostataka tih osoba s posmrtnim ostacima nevinih civilnih žrtava. Posebno smo protiv olakog konstruiranja broja grobnica i leševa u njima prije nego što su stručno istražene. Protiv smo tendencioznog manipuliranja takvim paušalnim brojkama preko medija i na druge načine u političke i ideološke svrhe. Posebno nas smeta, pa i povređuje što se preferira otkrivanje i uređivanje grobnica poginulih pripadnika kvislinških oružanih jedinica u odnosu na uređivanje i održavanje grobnica žrtava fašističkog terora i antifašističkih spomen obilježja, koja su de facto simbol i sadržaj povijesti časne antifašističke NOB-e u Hrvatskoj kao jednog od temelja današnje neovisne Republike Hrvatske.
 
S poštovanjem,
 
Potpredsjednik
Josip Skupnjak