Tek šezdesetak kilometara razdvaja dva spomenika koji simboliziraju dvije svjetlosnim godinama udaljene Hrvatske: u Varaždinu je predstavljen stup od cigala iz ustaškog logora Jasenovac; u Zagrebu, usred grada, kod Glavnog kolodvora, niče brončani zid, spomenik „žrtvama Holokausta“, za koje se, po svoj prilici, neće znati tko ih je usmrtio. Dvije su to Hrvatske: prva, svjesna zločinačke prošlosti svojih predaka i samosvjesna u odluci da sjećanjem spriječi buduće zločine; i ona druga, koja pamti – kako bi zaboravila.

Dana 4. prosinca, navršava se 76 godina od završetka veličanstvene ofenzive Narodno-oslobodilačke vojske u kojoj je oslobođena Dalmacija. Lijepa je to, a ujedno i obvezujuća godišnjica za nas antifašiste da se sjetimo tog vrlo bitnog dana u bogatoj povijesti Dalmacije i da odamo dužno poštovanje svima koji su u toj akciji sudjelovali, posebice onima koji su u ideale slobode ugradili svoje živote. Toga dana, nakon tromjesečni krvavih obračuna s fašističkim zavojevačima na moru i kopnu, na sivom i golom kamenu, na plodnim dolovima, u selima i gradovima, ostvarila se vjekovna želja Dalmatinaca za slobodom.