„Ja nisam sretan Washitonskim sporazumima, ja sam kao Ljubušak, Hercegovac, bio za jednu drugu varijantu, ja sam praktično veliko Hrvat, ja sam htio bar Banovinu Hrvatsku, nezavisnu, tek potpuno, bez ikakvih, bez Muslimana, bez Srba itd...“, govorio je Ivo Lučić na sastanku vodstva Hrvatske i vodstva HR Herceg-Bosne u Zagrebu 11.6.1994. godine, nedugo nakon potpisanih Washitonskih sporazuma. Opisavši sebe kao čovjeka sa „dosta prijekim karakterom“, sam je sebe na spomenutom sastanku opisao i odredio kao naprasita, osorna i bezobzirna čovjeka. Upravo su ljudi takva karaktera, beščutni i prgavi bili potrebni da bi se u BIH provodila politika kojoj je u Hagu presuđeno kao zločinu protiv čovječnosti, a Tuđman i Šušak su navedeni kao sudionici udruženog zločinačkog pothvata.

'On im smeta baš kao što je smetao i Stepincu, svom antipodu - bio je partizan'

Dr. sc. Margareta Matijević, povjesničarka, autorica knjige 'Između partizana i pristojnosti - Život i doba Svetozara Rittiga (1873. – 1961.)', analizira zašto Crkvi u Hrvata i crkvenoj historiografiji dan-danas smeta bilo kakav spomen na poznatoga i uglednoga svećenika, crkvenog povjesničara i do 1941. župnika župe sv. Marka u Zagrebu koji je otišao u partizane i bio vijećnik ZAVNOH-a, a nakon rata postao ministar u vladi Narodne Republike Hrvatske