Savez antifašističkih boraca i antifašista RH

Mladi antifašisti Grada Zagreba okruglim stolom održanim 26. maja obilježili su 71. godišnjicu Akcije stadion, događaja iz 1941. kada su prilikom jednog od redovnih okupljanja na Maksimiru zagrebački srednjoškolci spontano se solidarizirali sa svojim srpskim i židovskim kolegama, iskoračivši svi zajedno i na taj način odbivši provođenje rasnog zakona.

 

- Taj događaj pokazuje da je Zagreb u svojoj osnovi bio antifašistički i da su ga četiri godine ustaškog i njemačkog terora učinile samo još više antifašističkim - rekao je Juraj Đuka Hrženjak, poznati antifašist i učesnik NOB-a od prvih dana.

 

Branko Polić, koji je tada išao u Klasičnu gimnaziju, a koju je nešto ranije završio i Hrženjak, naglasio je da su njegovi kolege bili uz njega.

PRIJE mjesec dana romska obitelj pod pritiskom općinskog načelnika istjerana je sa svoje zemlje u Škabrnji. Otprilike u isto vrijeme u Gospiću je osnovan Stožer za obranu Like od Roma.

 

Prije desetak dana novi predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko koaliciju svoje stranke sa strankom hrvatskih Srba nazvao je "ponižavajućom", a spomenik partizanskog ustanka u Srbu proglasio "četničkim".

 

Otprilike u isto vrijeme grupa ljudi koja sebe proglašava intelektualcima javno je poručila kako je "Antonija Bilić neizravna žrtva lanjskog Gay Pridea u Splitu, jer su tisuće policajaca povučene iz potrage za nestalom djevojkom zbog osiguravanja parade na Rivi".

Dvadeset godina novinarenja naučilo me da svaka vijest ima svoju pozadinu koju je nedovoljno informiranom konzumentu često teško dokučiti.

 

Zbog toga se nerijetko događa da ljudi koji nisu dostojni nikakvih lovorika i naslovnica postaju junacima, a oni drugi, koji su za života žrtvovali sve da se u ovoj maloj, kojekakvim nesrećama bremenitoj državi bolje živi, ostaju na marginama.

 

Premda su ustajali u obranu pravice i bili na strani slabijih, a naspram moćnima, na kraju života gotovo u pravilu ostaju sami sa svojom istinom. Takvi, istinski heroji našeg doba, ne samo da bivaju brzo zaboravljeni, nego i, što je još gore - prezreni od onih koji ne znaju, ne mogu ili ne žele razumjeti događaje oko sebe. Otprilike je takva i sudbina zagrebačkog odvjetnika i borca za ljudska prava - Slobodana Budaka, koji nas je nedavno, kako se to u šonetama uobičava reći, zauvijek napustio.

Nakon nedavnog ubojstva 75-godišnjeg Momčila Španovića u selu Krstinji kraj Vojnića, dali smo se u potragu za slučajevima ubojstava srpskih povratnika u Hrvatskoj te sudbinom tih predmeta u istražnim i sudskim postupcima. Tim ubojstvima i sudskim predmetima ne bave se ni nevladine udruge ni organizacije sa srpskim prefiksom koje djeluju u Hrvatskoj, jedino beogradski “Veritas” raspolaže podatkom da je od kraja rata ubojstvom ili samoubojstvom život okončalo 70 Srba, od čega je u prve tri poratne godine stradalo njih 56.

 

Navodimo samo neka stradanja, specifična uglavnom po svireposti ubojica, od kojih mnogi nisu procesuirani ni kažnjeni. Započnimo crnu kroniku ličkim poljima smrti, na kojima je nakon 1995, po vlastitom priznanju, stravu sijao Ivica Rožić zvani Bijeli Vuk, čije je svjedočenje MUP-u, nekoliko godina kasnije, objavio splitski “Feral Tribune”. Po Rožićevom iskazu, postavio je bombu u stog sijena u Srednjoj Gori, koja je usmrtila Dušana Matijevića. U Svračkovom Selu, na ulazu u pravoslavno groblje, postavio je dvije bombe, od kojih su stradala dvojica Srba. I u Buniću je Bijeli Vuk ostavio svoj krvavi trag, pa je dvoje povratnika stradalo od bombe postavljene na njivi koju su orali. Stradala su i dvojica mještana prezimena Glumac: jedan od bombe koju je Rožić postavio u đubrište, a drugi od bombe u stogu sijena. Recept s bombom u đubrištu Rožić je primijenio i u Mogoriću, kada su također stradali povratnici, a priznao je da je sudjelovao i u ubojstvu umirovljenoga generala JNA-a Milorada Miščevića.