Obilježavanje Dana pobjede nad fašizmom Ispis

Program obilježavanja Dana pobjede započeo je otvaranjem izložbe “Od pobjede 1945. do pobjede 1995.“ u predvorju male dvorane KD Vatroslava Lisinskog.

Postavu 30 –tak crnobijenih fotografija iz dva rata organizirale su dvije udruge - Udruga antifašista i antifašističkih boraca grada Splita i braniteljska udruga Vedra (udruga veterana domovinskog rata i antifašista). Uz domaćina Franju Habulina, prisutnima su se obratili predsjednici navedenih organizacija, gospodin Josip Milat i Ranko Britvić. Nakon razgledavanja izložbe, započela je svečana akademija.

 


 

 

Gosti

Za razliku od prošle, ove godine na svečanoj Akademiji bili su prisutni izaslanici svih hrvatskih institucija, brojni novinari i još brojniji političari. Krenimo redom, službene institucije predstavljali su: ministar pravosuđa Dražen Bošnjaković u ime hrvatske vlade, Siniša Hajdaš Dončić, potpredsjednik Hrvatskoga sabora, izaslanica predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, Mirjana Hrga te zamjenica gradonačelnika Zagreba, Olivera Majić. Davor Bernardić, predsjednik najveće oporbene stranke predovdio je delegaciju koju su činili Rajko Ostojić,Gordan Maras te bivši predsjednik RH Ivo Josipović. Prisutna je bila i bivša ministrica vanjskih poslova, Vesna Pusić, skupa s predsjednikom Antifašističke lige Zoranom Pusićem. Najdraži gosti bili su dakako partizani - pripadnici Narodno-oslobodilačke borbe koje je predvodio general Vinko Šunjara.

Za kulturno umjetnički program pobirnuli su se Zbor Lira, operna pjevačica Barbara Otman uz glazbena pratnja Marijan Krajna te Vilim Matula i Dubravko Sidor. Gospođa Nataša Mataušić pripremila je seriju fotografija NOB-a koji su gosti gledali tijekom programa.

 


 

Poruke

Iz govora izaslanika predsjednika Hrvatskog sabora i predsjednika Vlade RH, ministra pravosuđa Bošnjakovića:: „Nikada ne možemo dovoditi u pitanje da je antifašizam jedna svijetla, slavna točka Hrvatske povijesti i na to možemo i moramo biti ponosni. Antifašizam u temeljima moderne Hrvatske.“ Govor je završio osvrom na izjave u kojima se povijest želi prikazati na drugačiji način. Od njih se ogradio u vlastito, ali i u ime državnih institucija te je zaključio da je NDH bila tamna točka hrvatske povijesti za što je dobio pljesak.

Izaslanica predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, Mirjana Hrga te zamjenica gradonačelnika Zagreba, Olivera Majić dobile su jasnu poruku publike – vratite nam Tita. Naime, kao što je poznato Josip Broz Tito je predvodio antifašističku borbu, a njegov sprovod smatra se najvećim državničkim sprovodom u ljudskoj povijesti. Ostataku svijeta je dobro poznata činjenica da su se najpoznatijem Zagorcu došli pokloniti delegacije iz 128 država (od 154 država članica UN-a 1980. godine), četiri kralja, 31 predsjednik, šest princeza, 22 premijera i 47 ministara vanjskih poslova. Izvrsna je vijest da je kineska kompanija nedavno kupila bivšu političku školu u Kumrovcu za 14 milijuna kuna.

 


 

Govor predsjednika SABA-e Franje Habulina prenosimo u cijelosti:

Poštovani antifašistički borci i antifašisti,cijenjeni gosti,dragi Zagrepčani,gospođe i gospodo, drugarice i drugovi,

Čestitam vam Dan pobjede i Dan oslobođenje grada Zagreba!

Dva velika praznika koji već godinama ostaju u sjeni trećega kojega ne bi bilo, da nema njih; u sjeni Dana Evrope. Koliko god da nam je važna Evropa, a itekako nam je važna, moram reći da je krajnje licemjerno slaviti Dan Evrope i praviti se kao da zaboravljamo Dan pobjede i Dan oslobođenja Zagreba. I moram to još jednom krajnje jasno ponoviti: da, licemjerno je govoriti o današnjoj Evropi, zaklinjati se u nju iz dana u dan, a zaboravljati veliku pobjedu nad naci-fašizmom bez kojega te Evrope ne bi bilo.

Ako neki zaboravljaju, mi ne zaboravljamo! I zato smo danas ovdje.

Drago mi je što je ovoga puta s nama i predstavnik Vlade. A još će mi draže biti budemo li jednoga dana na ovakvoj proslavi na kojoj ćemo mi – antifašisti – biti gosti, a Vlada će biti organizator. Jer, događaji što ih obilježavamo i kojih se sjećamo, ljudi koji su bili njihovi protagonisti, to su temeljni kameni današnje Hrvatske, cijele države i svih koji u njoj žive.

Neću ponavljati poznate činjenice o tome što se, kada i kako dogodilo. Mi to dobro znamo. Oni koji se prave da ne znaju ionako nisu ovdje, niti žele čuti takve stvari. Oni su duboko uronili u povijesni revizionizam kojega sve agresivnije nastoje nametnuti svima kao jedini postojeći i jedini ispravni povijesni narativ. Pa, ako nešto danas i ovdje treba reći, to je sljedeće.

Devetoga svibnja godine 1945. pobijeđeno je najveće zlo što je snašlo naš kontinent u njegovoj dugoj povijesti.

A dan prije toga, 8. svibnja 1945. jedinice Narodno oslobodilačke vojske koja se tada već zvala Jugoslavenska armija, ušle su u Zagreb, glavni grad Hrvatske, i oslobodile ga iz okova u kojima je stenjao za vrijeme četverogodišnje strahovlade ustaša, vjernih sljedbenika naci-fašizma. Toliko vjernih da su odbijali predaju punih tjedan dana nakon što je Treći Reich potpisao bezuvjetnu kapitulaciju.

To su dvije nepobitne činjenice i oko toga razgovora nema. Niti će ikada biti!

Nitko nam neće oteti pobjedu izvojevanu prije 74 godine, nitko nema pravo pobjednike proglašavati zločincima, niti oslobođenje – početkom okupacije.

A zašto je to uopće potrebno govoriti, zašto to naglašavam? Zato što je u Hrvatskoj već gotovo puna tri desetljeća stvarana klima u kojoj kao da postaje sve prihvatljivije provlačiti kroz blato herojske borce protiv naci-fašističke okupacije, a okupatore i njihove poslušnike i sluge pretvarati u domoljube kojima se, eto, tek tu i tamo “omakao” i poneki zločin.

Potrebu da se ponavljaju činjenice i da se inzistira na povijesnoj istini nameću i trendovi što su se sve prisutniji i sve vidljiviji i u Evropskoj uniji, u jednom njezinome dijelu pogotovo. Tome se svi kojima su na duši demokracija i napredak moraju energično oduprijeti. Postane li povijesni revizionizam politika, prevladavajuća politika, bit će to kraj Evropske unije kakvu znamo, kraj Unije koja je bila zamišljena kao neprobojna brana ratovima na Starome kontinentu.

Dopustimo li uskogrudnom i netolerantnom nacionalizmu, a nacionalizam i ne može biti drugačiji, dopustimo li – dakle – nacionalizmu da postane temeljna vrijednost, da postane alfa i omega naših života, svojevrsna legitimacija koje će čovjeku davati pravo na život, na postojanje, potpisali smo smrtnu osudu onoj Evropi kakva je desetljećima građena na žrtvi milijuna palih i ubijenih u Drugome svjetskom ratu.

Ali, potpisali smo i smrtnu osudu demokratskoj Hrvatskoj koja je – tako je zapisano u njezinome Ustavu – građena i na temeljima antifašizma, a u opreci prema ustaškoj tzv. Nezavisnoj državi Hrvatskoj.

Teške su to riječi, znam, ali treba ih izreći. U interesu Hrvatske i njezine budućnosti, ali i u interesu Evrope. U interesu svih nas i naših potomaka.

Nije dovoljno samo komemorirati, nije dovoljno jednom, ili dva puta godišnje sjetiti se prigodiničarski antifašističke borbe, njezinih heroja i njihovog vrhovnog zapovjednika, maršala Tita. Ne, antifašistička borba okončana pobjedom u Drugome svjetskom ratu mora biti čvrsti temelj svega što radimo danas. Ne smijemo nasjedati floskulama o osudama svih oblika totalitarizama, o izjednačavanju zločina komunizma i fašizma.

Naci-fašizam nije isto što i komunizam, odnosno socijalizam.

A koliko god da je točno kada se kaže da je svaki zločin – zločin i da sve zločine treba osuđivati, nikada se ne smije ispustiti iz vida što je bio uzrok, a što posljedica, što su bili zločini iz mržnje, nacionalne, vjerske ili bilo koje druge, a što zločini osvete. Pri čemu, to posebno naglašavam, ne poričemo zločine ni na strani pobjednika, i to svih, ne samo na tlu Jugoslavije, odnosno Hrvatske.

No, jedno je zločin koji je izravni rezultat politike, jedno je politika koja je sama po sebi zločin, a drugo je zločin izazvan takvom politikom, ali zločin koji nije politika, nego je eksces, ma kako masovan mogao biti.

Žao mi je što u prigodi proslave dva velika događaja moram i o tome govoriti. To bi trebale biti stvari što su već odavno razjašnjene i postavljene na svoje mjesto u povijesti. Proslava Dana pobjede i Dana oslobođenja Zagreba ne bi trebala biti prigoda za uvođenje reda u politički i idejni kaos kakav kod nas vlada u odnosu na cijeli Drugi svjetski rat. No, upravo zbog toga kaosa, zbog nužnosti da ispravimo dok još ispravljati možemo, morao sam i danas i ovdje o tome govoriti.

Naglašavam, sve što se događa u Hrvatskoj, ne bi se naprosto moglo događati da se na dramatičan i negativan način ne mijenja i politički pejsaž Evrope. Ako se borimo za istinu, za vraćanje dostojanstva cijeloj Narodno-oslobodilačkoj borbi, svim njezinim borcima i svim žrtvama fašizma, ako se borimo za reafirmiranje antifašizma kao svjetonazora, mi se ne borimo samo za Hrvatsku. Mi se borimo i za Evropu čiji je Hrvatska nerazdvojni dio.

Neka ova proslava bude skromni doprinos toj borbi.

Još jednom – čestitam svima Dan pobjede i Dan oslobođenja Zagreba i odajem počast svim palima u borbi protiv naci-fašizma, uz poziv na energičnu borbu protiv njegova oživljavanja, i u Hrvatskoj, i u Europi.

 

Govor Siniše Hajdaša Dončića, potpredsjednika Hrvatskoga sabora

Poštovane dame i gospodo, Drugarice i drugovi antifašisti,

Prije 74 godine, 8. svibnja 1945. godine, partizani su oslobodili Zagreb.

Ponovit ću još jednom za one kojima to nije jasno: partizani su 8. svibnja 1945. godine oslobodili Zagreb.

A kad su partizani oslobodili Zagreb, skupa su iz njega bježali fašisti i njihove sluge: i ustaše i četnici.

Ponovit ću: pred partizanima su skupa bježali i ustaše i četnici!

I to je jedina istina.

8. svibnja 1945. godine iz Zagreba i Hrvatske potjerani su fašisti i poražen je režim koji je provodio rasne zakone, režim koji je masovno ubijao ljude samo zbog toga što su bili krive vjere ili nacionalnosti ili su bili domoljubi koji su se odlučili oduprijeti fašističkoj okupaciji zemlje.

Samo dan nakon toga, 9. svibnja 1945. godine, nacistička Njemačka potpisala je bezuvjetnu kapitulaciju u Drugom svjetskom ratu u kojem je živote izgubilo više od 50 milijuna ljudi. Taj dan, 9. svibnja, u svim se zemljama Europe obilježava se kao Dan pobjede nad fašizmom.

Dan pobjede.

Mi smo pobijedili. Europa je pobijedila, a fašizam je poražen.

Ovdje sam kao potpredsjednik Hrvatskoga sabora, najvišeg predstavničkog i zakonodavnog tijela Republike Hrvatske, čiji je prvi predsjednik bio hrvatski pjesnik Vladimir Nazor, partizan i antifašist.

Ako su neki zaboravili, i prvi predsjednik neovisne Republike Hrvatske, Franjo Tuđman, inače Zagorac, također je bio partizan i antifašist. Kao i Josip Broz Tito, također Zagorac, partizan i antifašist.

Sa žaljenjem zato gledam danas na neke sadašnje zastupnike ili zastupnice u tom istom Hrvatskom saboru koji misle da je Hrvatska trebala biti fašistička ustaška država i koji misle da 8. svibnja 1945. godine Zagreb nije oslobođen, nego da je „pao“.

Umjesto da se slavi pobjeda nad najvećim zlom čovječanstva, pobjeda nad fašizmom, umjesto da se dokazuje predanost antifašističkim vrijednostima, antifašiste i partizane takvi bi blatili, a fašiste bi proglašavali borcima za slobodu.

Mijenjaju nazive ulica i trgova koji simboliziraju antifašizam, devastiraju se antifašistički spomenici, a u javni prostor se uvodi ustaška ikonografija.

I to se nažalost prečesto i previše tolerira od tijela vlasti, dakle upravo od onih koji bi trebali znati da je na njima odgovornost za zaštitu Ustava i odgovornost za zaštitu demokracije od fašističkih tendencija. Tome se mora stati na kraj i to u Hrvatskoj ne smije prolaziti.

Zadatak je svih nas koji smo u javnom prostoru, ne samo članova Saveza antifašističkih boraca, nego i nas u politici, upozoriti na to, razobličavati fašizam čim se on pojavi i dok ne postane prekasno, a ponovno ću naglasiti i važnost obrazovnog sustava, od najnižih razreda osnovne škole, koji mora mladim naraštajima jasno govoriti o zlu fašizma i opasnostima koje on nosi za cijelo čovječanstvo.

Upozorit ću na jednu bitnu odrednicu fašizma. Fašizam je na vlast dolazio uvijek i jedino uz podršku politike, uz podršku velikih stranaka koje zbog nekoliko glasova više koketiraju s ekstremnim političkim idejama, umjesto da oko takvih marginalaca stvore sanitarni koridor i oštro ih osuđuju u svakoj situaciji.

To nažalost možemo vidjeti i danas u Hrvatskoj, ali nećemo se nikada predati. Borit ćemo se uvijek i do kraja. I pobijedit ćemo kao što smo i prije pobjeđivali.

A poraženi fašisti će ostati ono što i jesu – poraženi.

Drugarice i drugovi antifašisti – čestitam vam svima Dan pobjede.

Smrt fašizmu!