Dolina heroja – Obilježena 76. obljetnica Bitke na Sutjesci Ispis

U nedjelju, 16. lipnja 2019. na Tjentištu, uz spomenik, održano je svečano obilježavanje 76. obljetnice Bitke na Sutjesci, uz nazočnost od oko 5000 sudionika. Ovogodišnje obilježavanje organizirao je Savez antifašističkih boraca i antifašista R, uz podršku Saveza boraca NOR-a i antifašista Bosne i Hercegovine.

Na samom početku obilježavanja izaslanstva boračkih organizacija Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Slovenije, koje su činili Franjo Habulin, Sead Đulić, Zudija Hodžić i Tilka Bogović položili su zajednički vijenac na spomenik palim borcima na Sutjesci. Vijenac su položili i Tomislav Ivić, državni tajnik u Ministarstvu obrane RH, izaslanik predsjednika Vlade RH Andreja Plenkovića, brigadir Marin Gregorović, vojni izaslanik RH u Bosni i Hercegovini, te brojne antifašističke udruge, političke stranke, te civilne udruge s područja bivše Jugoslavije. Obiljžavanju su bili nazočni i borci sa Sutjeske Ivo Karamatić Čović iz Ploča, Hrvoje Mimica iz Makarske, te Fajt Andrović i Đorđe Stanović iz Crne Gore.

Uz državnog tajnika u Ministarstvu obrane RH Tomislava Ivića, izaslanika predsjednika Vlade RH Andreja Plenkovića, obilježavanju su bili nazočni i Ratko Maričić, izaslanik gradonačelnika Zagreba Milana Bandića, izaslanstvo SDP-a Hrvatske na čelu sa saborskim zastupnikom Arsenom Baukom, Rankom Ostojićem i Barbarom Antolić Vuporom, predsjednicom županijske organizacije SDP-a Varaždina i brojni članovi antifašističkih i civilnih udruga.

 


U programu obilježavanja sudjelovali su iz Republike Hrvatske Zbor Židovske općine Zagreb Lira, uz ravnanje maestra Roberta Homena, Zbor Marineta iz Makarske, operna solistica Barbara Othman i virtuoz na harmonici svjetskog glasa Marjan Krajna, zatim Hor radničkog KUD-a Proleter iz Sarajeva,te vokalna solistica iz Crne Gore TAMARA PAVIČEVIĆ.

U bitci na Sutjesci NOV je pretrpjela najveće ljudske gubitke u cijelom NOB-u: 7.543 poginulih! Svima od 22.148 sudionika te bitke koji više nisu među nama sudionici obilježavanja odali su dužnu počast minutom šutnje.

Nakon slavne Bitke na Neretvi – humane bitke za ranjenike jedinstvene u povijesti ratovanja – i u okruženju 127.000 dobro naoružanih snaga nacifašizma i njihovih saveznika, uz svu mehanizaciju i oko 300 aviona što je trebalo jamčiti potpuno uništenje snaga NOV – ovaj "drugi Staljingrad" nije pao! Proboj iz čeličnog zagrljaja je uspio uz trećinu poginulih boraca, bez ijedne predaje, i bez ijednog ostavljenog ranjenika. "Staljingrad" jer se u vojnostrateškom smislu taj grad uzima kao točka preokreta na Istočnom ratištu. A Sutjeska i ovo mjesto prekretnica je rata na ovim prostorima. Nadmoćni neprijatelj nije imao puno žrtava u odnosu na NOV, ali je u vojno-taktičkom i moralnom pogledu izgubio ovu bitku. Cilj pomno planiran nije ostvaren. Treba citirati priznanje jednog od komandanata neprijateljske vojske u ovoj operaciji, generala Luetersa iz izvještaja svojoj Vrhovnoj komandi: Tok borbi je pokazao da su komunističke snage pod Titovom komandom odlično organizirane, vješto vođene i da raspolažu borbenim moralom koji izaziva čuđenje. Neprijateljsko zapovijedanje bilo je izvanredno gipko i –također, i u obrani – aktivno.

Sudionike skupa pozdravio je predsjednik SABNOR-a Bosne i Hercegovine Sead Đulić uz poziv da se antifašisti bivše nam domovine i države odupru iskrivljanju povijesti i novoj fašizaciji društva na ovim prostorima. Potrebno nam je aktivno antifašističko zajedništvo u borbi protiv prfašističkih nastojanja na ovim prostorima. Član Predsjedništva SABNOR-a Crne Gore Goran Čavič i člnica Predsjedništva Zveze borcev Slovenije Tilka Bogović također su pozvali na aktivno zajedništvo u opiranju aktualnim nastojanjima revi zije povijesti i novoj fašizaciji društva.

U nastavku donosimo govor predsjednika Saveza antifašističkih boravca i antifašista RH Franje Habulina:

Poštovani borci Narodno-oslobodilačke vojske, uvaženi antifašisti, cijenjeni gosti, gospođe i gospodo, drugarice i drugovi,

Pozdravljam vas u ime Saveza antifašističkih boraca i antifašista

Republike Hrvatske. Našem je Savezu pripala izuzetna čast da bude organizator

ovogodišnjeg okupljanja kojim se komemorira obljetnice jedne od epopeja

Narodno-oslobodilačke borbe, bitke na Sutjesci.

Bio je to, tada u proljeće daleke godine 1943., još jedan neuspjeli pokušaj

naci-fašističkih okupatora i domaćih kvislinga da okruže i unište Glavnu

operativnu grupu s Vrhovnim štabom. Uz velike gubitke - oko sedam tisuća

boraca - Titovi su se partizani oduprli petoj neprijateljskoj ofanzivi. U žestokim

borbama na padinama Ozrena ranjen je i drug Tito, jedini vrhovni zapovjednik

savezničkih snaga koji je ranjen u Drugome svjetskom ratu.

Onima koji su tada dali svoje živote za slobodu dolazećih generacija i

onim njihovim suborcima koji su nastavili borbu do pobjede godine 1945.,

odajemo zasluženu počast.

I dugujemo im vječnu zahvalnost. Ne samo danas, ne samo ovdje. Mislim

da je upravo to bitno reći. I mislim da je bitno tako se i ponašati. Herojskih

boraca Narodno-oslobodilačke vojske i njihovog vrhovnog komandanta, maršala

Tita, trebamo se sjećati uvijek i u svakoj prigodi. Da nije bilo njih, da nije bilo

besprimjerne borbe što su je vodili, borbe koja je izazivala divljenje cijelog

slobodoljubivog svijeta, ne bi bilo gotovo pola stoljeća mira u slobodi,

napretku i slozi.

Da, sve je to palo, kao kula od karata, početkom devedesetih godina

dvadesetoga stoljeća u ratovima u kojima se raspala Jugoslavija izgrađena i na

krvi heroja Sutjeske. Ponavljali su se užasi Drugoga svjetskog rata, oživljene su

i potaknute stare mržnje, razbuktane davne predrasude, stvorene nove podjele

poput onih nekadašnjih. Podjele zasnovane na naciji, rasi, vjeri i svjetonazoru.

Opet smo bili “mi” i “oni”. Krilatica o bratstvu i jedinstvu na kojoj je – ne samo

 

verbalno, nego i stvarno - počivala Jugoslavija, zemlja ravnopravnih naroda,

narodnosti i građana, pretvorena je u porugu.

I dokle smo došli, što smo stvorili, što imamo?

Od raspada Jugoslavije prošlo je gotovo tri desetljeća, od smrti maršala Tita

prohujalo je 39 godina, a bitka na Sutjesci odvijala se prije 76 godina.

Živimo u malim, više ili manje nacionalno homogenim državicama,

odnosno entitetima, sve se češće suočavamo s jasno izraženim apetitima većih

susjeda na ono malo što imamo, pored tisuća i tisuća mrtvih i ranjenih izgubili

smo i gubimo i dalje desetke tisuća zdravih, mladih ljudi koji odlaze tražeći ne

samo sreću, nego golu egzistenciju negdje u svijetu; privrede su nam devastirane,

strani kapital postao je umjesto suradnika u razvoju – gospodar kojega se mora

slušati.

Tvrdili su kako ćemo, čim bude razbijena Jugoslavija, biti svoji na svome,

kako će naša lisnica biti u našem džepu. Lisnica već odavno nije u našem

džepu, a koliko smo svoji, a koliko ovisni o drugima, mada još uvijek na svojem

tlu, to najbolje zna svatko do nas. Formalno neovisni, ovisniji smo nego ikada.

Na mnogim podučjima života razina dostignuta godine 1990., tik prije raspada

Jugoslavije, još uvijek je nedosegnuti san.

Našu djecu, naše mlade, one koji će – htjeli ili ne htjeli – sutra morati u

svoje ruke uzeti sudbinu naših zemalja, uče nekoj novoj povijesti. Zapravo: lažu

im o onome što je bilo, prekrajaju povijest, ne bi li ostvarili nemoguće: ne bi li

više do sedam desetljeća nakon njegovoga završetka promijenili ishod Drugoga

svjetskog rata.

Pokušavaju antifašističke pobjednike pretvoriti u pobijeđene zločince, a

prave zločince pretvaraju u domoljube. Lažu, varaju, a sve češće i otvoreno

prijete.

Neće im proći! Nikada!

Borci za slobodu nisu ginuli zato da bi ih neke protuhe najprije

oklevetale, a onda gurnule u zaborav. Heroji sa Sutjeske, ali i oni s Neretve, iz

Užičke republike, s Igmana, iz Drvara, sa Sremskog fronta, nitko od njih nije

zaslužio da bude zaboravljen, a pogotovo nije zaslužio da bude optužen ni od onih

koji jesu i koji će ostati vječno prokleti kao izdajnici vlastitih naroda, niti od

njihovih zaslijepljenih i zaglupljenih sljedbenika.

Naš je sveti zadatak da im to ne dopustimo. Upravo zato moramo smoći

snage i prevladati i podjele koje su se uvukle čak i u naše redove. Jer, danas

nisu ovdje svi koji bi trebali biti. I bitka na Sutjesci komemorirat će se dva puta u

različite dane. Bit ću krajnje jasan i otvoren: to je nezamislivo, to je sramota!

Ako smo u epopeji kojoj se divio cijeli svijet, mogli biti zajedno, ako smo

se daleko nadmoćnijem neprijatelju i njegovim domaćim slugama mogli

oduprijeti zajedno, ako smo pobijediti mogli samo zajedno, onda moramo znati

kako da budemo zajedno i danas.

Svemu usprkos.

I svijetu koji svakodnevno odstupa od ideja i ideala antifašističke borbe, ali i

nama samima koji smo dozvoliti sjemenu razdora da prodre i u naše redove. Ja

znam: Jugoslavije više nema. Bratstvo i jedinstvo pretvoreno je u parolu kojoj se

rugaju. Ali, mi – a kada kažem “mi” onda ne smislim samo na nas antifašiste,

nego na sve nas, mi moramo shvatiti da bez međusobne suradnje nema

napretka.

Pa ako nećemo govoriti o bratstvu i jedinstvu, postavimo stvari na osnovu

zadovoljavanja uzajamnih interesa. Svaka od naših državica lakše će zadovoljiti

i svoje interese, bude li surađivala sa susjedima. A surađivat ćemo moći ako se

odreknemo predrasuda, ako se odupremo sijačima mržnje, ako podjele

zamijenimo novim zajedništvom – svatko u svojim granicama, ali svi zajedno.

I svi prema istome cilju – napretku, slobodi, istinskoj demokraciji u kojoj

neće biti mjesta za kriminal, korupciju, šovinizam, netoleranciju, neofašizam,

za nacionalnu ili bilo koju isključivost.

Krenimo zajedno prema Evropi, ali i prema svijetu u kojima ćemo

budućnost graditi ne vraćanjem u prošlost, nego učenjem iz prošlosti, ne jedni

protiv drugih, nego jedni s drugima; ne unutar zatvorenih i čvrsto branjenih

granica, u nacionalnim torovima, nego u zajedničkom prostoru slobode i

demokracije.

Pokažimo da smo dostojni onih kojima danas odajemo počast!“