Hrvatska zazire od svog antifašizma Ispis
Ponedjeljak, 11 Svibanj 2015 17:18

I dok se na najvišim džavnim razinama antifašizam protkolarno uvažava, iskazivanje antifašizma naizlazi na zaziranje.

 

Piše: Miroslav Filipović

Svakog 9. svibnja Hrvatska se nizom svečanosti prisjeti Dana pobjede nad fašizmom u kojoj je značajno sudjelovala, ali neotresiv je dojam da se mimo protokolarnog obilježavanja tog i još nekoliko srodnih datuma, zapravo stidi i zazire od svoje antifašističke prošlosti.

Umjesto ponosa zbog činjenice da je, s obzirom na svoju veličinu, imala najsnažniji antifašistički pokret u Europi s oko pola milijuna sudionika i da je u šumi Brezovica kod Siska 22. lipnja 1941. oformljena prva antihitlerovska jednica u dotad okupiranoj Europi, u Hrvatskoj se antifašizam uglavnom prešućuje ili stigmatizira izjednačavanjem s komunističkom ideologijom i poslijeratnim zločinima počinjenima u ime iste.

Čak se danas sve češće govori da je i sam pojam „antifašizam“ skovala „Staljinova propaganda“, slijedom čega se isti pokušava izjednačiti s fašizmom.U tom smislu, programatski je zvučala izjava, u prvi mah shvaćena kao dosjetka, splitskog čelnika krajnje desne Hrvatske čiste stranke prava Luke Podruga koji je 2003. godine izjavio: „Došlo je vrijeme da pobjednička generacija utemeljitelja i stvaratelja Hrvatske jednom zauvijek kaže: Smrt fašizmu, komunizmu i antifašizmu!“.

Rat oko Titove biste

U Ustavu Republike Hrvatske stoji da njezina suverenost, među ostalim, izvire i iz odluka Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH) iz 1943. godine. A 2005. godine, povodom 60. obljetnice pobjede nad fašizmom, Hrvatski Sabor je donio i Deklaraciju o antifašizmu. U nju je bilo ugrađeno – a to je i njezin sukus - da se antifašistički pokret neće izjednačavati s komunističkom ideologijom. No jedno je na papiru, a drugo u stvarnosti.

„U Ustavu stoji da je Republika Hrvatska utemeljena na antifašizmu odnosno na odlukama ZAVNOH-a. Međutim ta preambula uopće se ne provodi, kao što se ne provodi ni saborska Deklaracija o antifašizmu. Također postoji stalna rezerva prema antifašizmu, ne kao prema samoj ideji, ali na način da se stalno povezuje s komunističkim sustavom i bivšom državom. To ide do te mjere da se obezvrjeđuju učinci NOB-a i boraca koji su bili na strani saveznika i koji su pobijedili u Drugom svjetskom ratu. Narodnooslobodilačka borba naroda Hrvatske ne smije se povezivati s komunističkim sustavom i treba reći da je među partizanima najmanje bilo komunista“, kaže Miroslav Kirinčić, tajnik Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske (SABA).

On napominje kako i predsjednica Kolinda Grabar Kitarović u svome inauguracijskom govoru niti jednom rječju nije spomenula antifašističke zasade današnje Hrvatske, te da je po dolasku u Predsjednički ured na Pantovčaku smjesta uklonila bistu Josipa Broza Tita (premještena je u Kumrovec) koju otamo nije micao ni prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman.

Mali revanš predsjednici Grabar Kitarović u petak su, 8. svibnja, priredili istarski antifašisti u Pazinu gdje je ona, skupa s premijerom Zoranom Milanovićem, bila na svečanoj sjednici Skupštine Istarske županije povodom 70. obljetnice pobjede nad fašizmom. Oni su pred njom osudili micanje Titove biste s Pantovčaka poručivši da „takvog danas možemo samo sanjati“. Sličnu bistu postavili su u dvorani gdje je održana svečanost, a zatim pred njom otpjevali čuvenu pjesmu talijanskih partizana „O bella ciao“. No, tako je u Istri, Rijeci i na Kvarneru. Ti dijelovi Hrvatske bez srama i sustezanja slave antifašističku prošlost dok se drugdje, uz časne iznimke, o antifašizmu šuti ili ga se, kako već rekosmo, izjednačava s komunističkom ideologijom.

„Antifašizam nije konstrukcija stvorena nakon Drugog svjetskog rata, već mnogo ranije, kao ideja otpora prema fašizmu bilo koje vrste. Antifašizam koji promovira i naš Savez ne odnosi se samo na onaj nastao u NOB-u iz otpora prema talijanskom fašizmu, Hitlerovom nacizmu i ustaškom pokretu, već se povezuje s humanošću, demokracijom, ljudskim pravima i drugim civilizacijskim dosezima“, ističe Kirinčić, tajnik SABA.

Rijeka je jedan od hrvatskih gradova u kojem se s ponosom ističe antifašistička prošlost, a njezin gradonačelnik, SDP-ovac Vojko Obersnel, na svom je blogu nedavno iznio svoje viđenje, kako kaže, hrvatskog problema s antifašizmom.

„Retorika nekih visokopozicioniranih političara, nekih gradonačelnika, nekih sportaša, estradnih zvijezda, pa čak i dijela mladih ljudi koji ponavljaju što su čuli, govori mi da smo antifašizmu zatakli neki specifični negativni predznak, dok smo istovremeno relativizirali snagu zla koje sa sobom nose ideje fašizma. I mislim da smo to učinili zato što nismo sposobni zauzeti jasan stav prema prošlosti. A samim time nismo sposobni živjeti ni suvremeni antifašizam. Pa dok se čak i danas uz vođe velikih antifašističkih sila u Drugom svjetskom ratu spominju još samo Charles de Gaulle i Josip Broz Tito, nekima smeta Titovo ime ulica i trgova, a kao što smo imali prilike vidjeti, nekima smeta i njegova bista“, ističe gradonačelnik Rijeke dodajući kako kontinuitet Hrvatske ne počiva na Nezavisnoj državi Hrvatskoj, već na antifašističkoj Hrvatskoj.

Uvažavanje s „figom u džepu“

Upravo je Tito najveći kamen smutnje u ideološki raspolućenoj Hrvatskoj. Za one na desnici je masovni ubojica odgovoran za pokolj na Bleiburgu, u boljem slučaju diktator koji je neistomišljenike slao na Goli otok, a na političke emigrante slao UDB-ine likvidatore. No, Tito je višeslojna i u punom smislu riječi kontroverzna povijesna ličnost. Osvrćući se na uklanjanje Titove biste s Pantovčaka, povjesničar Tvrko jakovina ustvrdio je kako time „u hrvatskoj povijesti nastaje golemi vakuum“.

„Ako se Tita odvoji od antifašističkog pokreta, postavlja se logička dilema – pa tko je onda vodio NOB“, zapitao se Jakovina.

I dok se na najvišim državnim razinama antifašizam protokolarno uvažava, premda ponekad s „figom u džepu“, spuštajući se na lokalne razine, iskazivanje antifašizma nailazi na zazor, ako ne i otvoreni prezir.

„Naše organizacije na terenu uvelike oskudijevaju u financijskoj potpori općina, gradova i županija. U sredinama gdje ima razumijevanja za aktivnosti naših udruga, uspijevaju se organizirati obilježavanja obljetnica. No, ima i onih gdje to naprosto nije moguće jer nema podrške lokalnih vlasti. Moram reći da to nisu nikakvi veliki financijski zahtjevi“, kaže tajnik SABA Miroslav Kirinčić.

O tom ideološki i dnevnopolitički motiviranom zazoru ili preziru spram antifašizma u Hrvatskoj godinama već najglasnije govori bivši predsjednik Stjepan Mesić. On je i nedavno, na obilježavanju 70. obljetnice bitke kod Kučibrega u Istri, upozorio na nedovoljnu odlučnost vladajuće garniture koja, kako reče, osim jednom ili dva puta godišnje, kao da ne zna što bi s antifašizmom.

„Braniti antifašizam u Hrvatskoj danas je nasušna potreba. To je imperativ za svakoga kome je istinski stalo do ove zemlje, do njezinoga napretka i do mirnog i skladnog suživota svih njezinih građana - bez obzira na naciju, vjeru ili svjetonazor. Gradimo li politiku ove države bez temelja antifašizma, ona će se srušiti, baš kao što bi se srušila kuća sagrađena bez temelja“, upozorava Mesić.

Izvor: Al Jazeera