Cerje HRVATI - ŽRTVE USTAŠKE ODMAZDE PDF Ispis E-mail

Bilo je „uobičajeno“ da ustaše provode teror nad Židovima, Srbima i Romima, ali su 1. prosinca 1943. godine od „hrvatske ruke“ stradali Hrvati – čak i djeca od dvije-tri godine starosti, rečeno je na komemorativnom skupu pred Spomenikom nedužnim žrtvama ustaškog terora

Narod Hrvatskog zagorja dao je velike žrtve tijekom Narodnooslobodilačkog rata. U peridu od 1941. do 1945. godine poginulo je 2.420 boraca i nevinih civilnih žrtava ustaško-fašističkog terora. Njima je u znak zahvalnosti i pijeteta podignut 41 spomenik, 14 spomen-ploča, 6 kosturnica i jedan spomen-dom. Među njima je i spomenik podignut za sjećanje na 34 žrtve ustaškog terora iz Cerja i okolice.

Spomen-ploča kraj spomenika  namjerno je oštećena tijekom 90-ih,  kako bi se prikrila veličina zločina koji su počinili ustaše. U međuvremenu, spomen-ploča je obnovljena, s uklesanim imenima svih žrtava i stihovima Vladimira Nazora: „Sve  prste na ruci u jadu i miru partizanska služila je svijest, pa sad kad treba do sunca, do neba visoko dižemo pest“.

„Vatreni doček“ partizana

Povodom 73. obljetnice stradanja nedužnih civila zagorskog naselja Cerja i okolice (općina Jesenje), u organizaciji Zajednice udruga antifašističkih boraca i antifašista Krapinsko-zagorske i Zagrebačke županije i Grada Zagreba upriličen je komemorativni skup uz nazočnost brojnih poklonika antifašizma. Podno spomenika položeni su vijenci i cvijeće. U izaslanstvu SABA RH bili su partizanski veterani: Sabrina Zagorc, Nataša Cibalić, Slavica Barać, Šime Mudrovčić i Ivan Dubravčić. Skup su pozdravili Ivan Maligec, načelnik općine Jesenje, Mladen Cvetko, član Predsjedništva SABA RH i Đorđe Popović, predsjednik ZUABA Krapinsko-zagorske županije.

Mijo Miško Balija, sudionik NOR-a i bivši dugogodišnji čelnik ZUABA Krapinsko-zagorske županije, govorio je o razvoju partizanskog pokreta u Zagorju. Svoje izlaganje započeo je događanjima s konca 1943., kada je ustaški poglavnik Ante Pavelić krenuo u pohod kroz Hrvatsko zagorje preko Krapine, Lepoglave, Ivanca i Varaždina. Došao je do iznad Gornjeg Jesenja, gdje mu je 1. bataljun Zagorskog partizanskog odreda priredio „vatreni doček“. U žestokoj su borbi najelitnijoj Pavelićevoj bojni, PTZ-u (Pavelićev tjelesni Zdrug) naneseni veliki gubici. Pavelić je pobjegao u oklopnom vozilu, ali je naredio da se za odmazdu selo Cerje (gdje je bio poražen) – spali, a njegovi stanovnici pobiju. To se zbilo 1. prosinca 1943. Bilo je „uobičajeno“ da ustaše provode teror nad Židovima, Srbima i Romima, ali sada su od „hrvatske ruke“ stradali – Hrvati – čak i djeca od dvije-tri godine starosti.

Pokolj, pljačka, palež…

Ustaše su svoj bijes iskalili  na nenaoružanim civilima u Cerju. Okrutnost kojom su ubijali djecu, trudne žene, starce  i mlađe muškarce se je urezala u sjećanja lokalnog stanovništva. Ljudi su ubijani „pucanjem iz puške“ (Mijo Čizmešija), jedno je dijete (Josipa Kučko) izgorjelo u vatri“, Adam Šoštarić strijeljan  je nakon uboda nožem, „u podrumu , Ljubica Bosak, trudna šet mjeseci dobila je više hitaca i izašla iz kuće sa kćerkom Dragicom, starom 7 godina – obje su ubijene“.

Potresno je svjedočenje Barice Bosak koja je 1943., imala 15 godina i koja je Komisiji za utvrđivanje zločina okupatora, nakon oslobođenja, kazala kako se „za vrijeme borbe sklonila čitava obitelj u podrum kuće. Kada je puškaranje prestalo, pozvali su nas ustaše da izađemo iz podruma i polegnemo ispred kuće. Mi smo njihovu zapovijed izvršili a oni su bez ikakva povoda počeli po nama pucati. Svi članovi obitelji su usmrćeni, osim majke Alojzije koja je umrla nakon tri dana od teških zadobijenih rana. Ja sam se spasila tako što su na meni ležala mrtva tijela – moja braća i sestre, pa su ustaše očito mislili da sam i ja mrtva“.

Oni koji nisu ubijeni – pretučeni su a imovina im je svima zapaljena i uništena. Osim što su palili i ubijali, ustaše su i pljačkali. Verona Grobenski je platila ustaši 18 tisuća kuna kako je ne bi zaklao. Neke seljake ustaše nisu pobile na mjestu, nego su ih odveli u šumu pa su ih tamo mučki pobili. August Hajster je među ostalima bio odveden u obližnji šumarak. Nakon što su ih ustaše postrojili „pitali su nas da li imamo peneze da si kupe rakije, a mi smo odgovorili da nemamo. Onda su nas pretražili i ubrzo otpočeli paljbu po nama. Kada je ispaljen prvi hitac, ja sam se bacio na zemlju, ranjen u usnu šupljinu i leđa. Tako sam neko vrijeme ležao, a ustaše su vjerovali da sam poginuo. Kad su se povukli, nekako sam uspio pobjeći duboko u šumu“.

Zagorska udarna četa

Poslije stvaranja NDH uspostavljena je ustaško-domobranska vlast u svim kotarskim mjestima i većim naseljima.Utjecaj HSS-a i katoličkog klera i blizina i mogućnost intervencije jakih neprijateljskih snaga, poglavito iz garnizona u Zagrebu i Varaždinu, znatno su utjecali na razvoj oslobodilačkog pokreta u Zagorju. Nakon dolaska Ede Leskovara (poginuo u kolovozu 1942.) za novog sekreta OK KPH Krapina, kolovoza 1941., pojačan je rad partijskih organizacija, a ubrzo su formirane i prve diverzantske grupe, koje su izvele nekoliko akcija.

Prosinca 1941., održan je sastanak OK KPH Zagreb, na kojem su prisustvovali i Vladimir Bakarić i Dragutin Sali, koji je neposredno rukovodio pripremama oružanog ustanka na širem području sjeverne Hrvatske. Na satanku je odluičeno da se poduzmu mjere za otpočinjanje oružanih akcija u Zagorju. Koncem ožujka 1942., osnovan je Štab partizanskih jedinica Hrvatkog zagorja (komandnt Marko Belinić). Formiran je i prvi partizanski odred. Dijelovi Zagorskog odreda napali su početkom svibnja ustaše i žandare u Oroslavlju i Bedekovčini. Odred je zbog protuudara neprijateljskih snaga ubrzo razbijen (osim 4. voda  koji se uspio izvući na Žumberak). Taj je vod ubrzo narastao u četu, prebacio se u Zagorje, kasnije je formiran bataljun koji je ušao u sastav Kalničkog NOPO i nastavio borbena djelovanja.

U proljeće 1943., narod Zagorja se sve više uključuje u oslobodilački pokret, pa je i odlazak dobrovoljaca u partizane pojačan. Na Kalniku je u prvoj polovini svibnja formirana Zagorska udarna četa, a od nje 27. srpnja udarni bataljun „Matija Gubec“. Od posebnog značaja za jačanje NOB u Zagorju je bio dolazak 12. (slavonske) divizije, koja je u srpnju izvršila više uspješnih napada na neprijatelja među kojima se ističe prepad na Kazneni zavod u Lepoglavi.

Povećan priliv boraca

Ti uspjesi doprinijeli su povećanom prilivu boraca u Narodnooslobodilačku vojsku; u svibnju u Zagorju djeluje već 56 udarnih grupa, obrazuju se novi seoski i općinski Narodnooslobodilački odbori, a 29. kolovoza  obrazovan je i Privremeni okružni NOO Krapina; povećan je broj skojevskih organizacija i odbora AFŽ. Nakon osnivanja 2. zagorskog  partizanskog odreda, priliv boraca bio je još masovniji. Borci s područja Zagorja ušli su u sastav brigade „Braća Radić“, Zagrebačkog NOP odreda i Zagorskog NOP odreda, da bi se početkom svibnja 1944., formirala i Prva zagorska udarna brigada. No, Zagorci su se borili i u drugim partizanskim jedinicama širom Hrvatske i Jugoslavije. U završnim operacijama jedinice 1. i 3.armije i 10. korpusa zagrebačkog oslobodila su Zagorje u prvoj polovini svibnja 1945. godine.

Prošlost nas obvezuje da čuvamo antifašizam. Hrvatska se temelji na demokratskom antifašizmu koji je platforma na kojoj počiva čitava Europa i u izgradnji tih vrijednosti za koje su se zalagali partizani u NOB i branitelji u Domovinskom ratu, ne smije se zastati. To je zajednička poruka govornika na komemorativnom skupu u Cerju.

Bojan Mirosavljev

Foto – Cerje – spomenik podignut za sjećanje na žrtve ustaškog terora

Zagorska udarna četa na Kalniku, 1943.