Zlokobni 10. travnja 1941. godine PDF Print E-mail

Trenutak osnivanja hrvatske „države“ na Radio Zagrebu tražio je nešto svečano. Puštena je ploča opere ruskog klasika Modesta Musorgskog - „Boris Godunov“. Tako je zlosretna „uskrsnuta“ zločinačka ustaška država proglašena uz ariju na ruskom jeziku u pozadini koje se čuje blaga zvonjava kremaljskih zvona. Bilo je 16 sati i 10 minuta

Nakon ulaska njemačke vojske u Zagreb, 10. travnja 1941. godine, Slavko Kvaternik, jedan od ustaških glavešina, nekadašnji austrougarski časnik (koji je, prisjeća se Miroslav Krleža, frivolno i oduševljeno pozdravljao 1918. godine u Zagrebu „pobjedničke srpske časnike Njegovog veličanstva“), proglasio je, po nalogu njemačkog okupatora, preko radio-stanice u Zagrebu stvaranje kvislinške Nezavisne Države Hrvatske. Istodobno je na radiju pročitan i proglas Vladka Mačeka, vođe Hrvatske seljačke stranke i potpredsjednika Jugoslavenske vlade, koji je podržao osnivanje ustaške NDH pozvavši hrvatski narod da se pokori novoj vlasti, pristaše svoje Hrvatske seljačke stranke i cjelokupni činovnički aparat na području NDH da lojalno i iskreno surađuju s okupatorskim i ustaškim vlastima.

Maček, eksponent desnog krila Hrvatske seljačke stranke iako je odbio njemačku ponudu da sam proglasi odcjepljenje Hrvatske i prihvati ulogu šefa kvislinške NDH, uvelike je pridonio stvaranju te marionetske tvorevine i omogućio malobrojnoj ustaškoj grupaciji da organizira svoju vlast. „U želji da se izbjegnu sukobi i sačuva pozicija HSS-a dok traje rat“, Maček je pozvao dužnosnike svoje stranke da surađuju s novim vlastima. Njegov poziv na lojalnu suradnju s ustaškim režimom prihvatila je i većina općinskih uprava, gotovo sve kotarske oblasti i aparat bivše Banovine Hrvatske. Znatan dio poluvojničkih organizacija Hrvatske seljačke stranke - građanska i seljačka zaštita - u danima stvaranja NDH u travnju 1941. godine, djelovao je na razbijanju zemlje razoružavajući jedinice Jugoslavenske vojske. I katolički kler je pozdravio uspostavljanje ustaškog režima i svesrdno mu pružio svoju političku i morlnu podršku. Već 16. travnja 1941. godine, zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac službeno je posjetio Antu Pavelića, poglavnika NDH, i izrazio punu odanost i podršku njemu i ustaškoj državi, a 28. travnja uputio je svećenstvu okružnicu s pozivom da svim snagama podrži ustaški režim. Brojni katolički svećenici aktivno su se uključili u ustaški pokret, isticali se kao fanatični pobornici ustaške fašističke ideologije i neposredno se angažirali u provođenju ustaške politike nacionalne i vjerske netrpeljivosti i mržnje. Na takav je način ustaški režim, prihvaćen i podržan od najvećeg dijela hrvatske buržoazije, preuzevši u svoju službu cjelokupni državni aparat Hrvatske i velik broj pripadnika oružanih snaga Mačekove građanske i seljačke zaštite, stvorio svoju državnu administraciju, fašističku vojnu formaciju - ustašku vojnicu i domobranstvo kao redovitu vojsku.

Svanuo je zlokobni 10. travnja 1941. godine, dan koji će obilježiti najtegobnije i najsramotnije olovno naslijeđe hrvatske povijesti - pisao je onomad Vlado Vurušić u Jutarnjem listu. Bilo je to uskrsno vrijeme. Veliki četvrtak. Ljudi su pokušavali održati privid normalnog života, iako je četvrti dan rata. Radio Zagreb javlja o „otporu našh četa Nijemcima“. Kvaternik žuri na Radio Zagreb u Vlašku 116, prolazi pokraj HNK, gdje Gavela kori glumce na sceni. Tin Ujević pije rakiju u Kazališnoj kavani, Tito i Ranković šutke hodaju Savskom cestom... Slavko Kvaternik negdje u 15 sati stiže pred zgradu radija. Na ulazu ga dočekuje poznati voditelj i likovni kritičar Ivo Štrepl. Obojica su uzbuđeni. Štrepl zaustavlja program. Nakn kraće pauze, Kvaternik je počeo s proglašenjem NDH spominjući Božju providnost, koju je stavio u istu ravan s „voljom našeg saveznika“ bez čijih tenkova, koji u tom trenutku tutnje na prilazima Podsusedu, do te marionetske tvorevine nikada ne bi došlo. Trenutak osnivanja hrvatske „države“ tražio je nešto svečano. Štrepl se možda nije pripremio ili se zbunio, teško je reći, ali je ta bunta pustila ploču opere ruskog klasika Modesta Musorgskog: „Boris Godunov“. Tako je zlosretna „uskrsnula“ zločinačka ustaška država proglašena uz ariju na ruskom jeziku u pozadini koje se čuje blaga zvonjava kremaljskih zvona. Bilo je to 16 sati i 10 minuta. Kvaternikov proglas snimljen je na ploču te ga puštaju svakih 15 minuta. Istodobno u Crikvenici pogiba njegov brat Petar Milutin Kvaternik koji u ime novih vlasti želi preuzeti grad, ali ga nekoliko starojugoslavenskih oficira hapsi i prilikom privođenja ubija.

Dok Kvaternik slavi i žuri se na doček njemačkih trupa, koje su već na Črnomercu, Tito i Ranković ispijaju kavu u Bogovićevoj. Zanima ih reakcija građana, koji nakon proglasa polako pune gradsko središte. Očekuje se i ulazak njemačkih okupatora ili osloboditelja. Kako za koga. Dolazak Nijemaca zatječe ih na samom Trgu bana Jelačića. Nijemci nesmetano ulaze u Zagreb. Starojugoslavenski oficiri ili su pobjegli ili se pritajili te čekaju trenutak da se priključe novom poretku. Dio ljudi koji se zatekao na ulici pozdravlja Nijemce. Mašu im, bacaju cvijeće, pozdravljaju nacistički. Tito je, kao Hrvat, ogorčen. Kasnije će zapisati, prenose Slavko i Ivo Goldstein u opsežnoj biografiji J.B.Tita: „Događaji u Zagrebu prilikom dolaska osvajača bit će najtamnija ljaga u Tvojoj povijesti, hrvatski narode“. No, Aleksandar Ranković malo je suzdržaniji: „Bio sam na Jelačićevom placu. Primetio sam da je masa građana bila potpuno indiferentna, mada su pojedine žene prilazile tenkovima i bacale vojnicima cveće i pomorandže“. Tito i Ranković, istog dana okupljaju članove CK KPH i mjesnog komiteta Zagreb. Na sastanku su još Rade Končar, šef KP-a Hrvatske, Antun Rob, Josip Kraš, Pavle Pap, Leo Mates, Marko Orešković, Vlado Janjić Capo, Vladimir Bakarić, Jakov Blažević, Dragutin Salaj i Stipe Ugarković. Na sastanku je zakjučeno da se prijeđe u ilegalu, krene s otporom okupatoru te se kreće u osnivanje Vojnog komiteta.

I ako je netko prespavao 10. travnja, iznenadio se vjerojatno tonom zagrebačkih novina 11. travnja. Naime, dok je još dan prije „naša herojska vojska pružala otpor nadmoćnijem neprijatelju“, u izvješćima od 11. travnja je „neprijateljska vojska u Južnoj Srbiji prestala postojati“. No stvari su se obrnule, sada je termin „neprijateljske“ upotrebljen za jučerašnju „našu vojsku“, koja više nije jugoslavenska, nego je „srpska u rasulu“. Obzor donosi vijesti o trijumfalnom ulasku njemačkih trupa u Maribor. Prva zemlja koja je priznala Hrvatsku je Mađarska...

Njemačka je anektirala veći dio Slovenije te uvela vojnu okupacijsku upravu u Banatu i Srbiji. Italija je anektirala južni dio Slovenije s Ljubljanom, sjeverni dio Hrvatskog primorja s otocima, osim otoka Paga, dio Gorskog kotara i veći dio Dalmacije s otocima - osim Brača i Hvara i područje Boke Kotorske, dok je Albanija, koja se nalazila pod njezinim protektoratom, pripojila Kosovo, Metohiju i zapadni dio Makedonije, a u Crnoj Gori i Sandžaku, uspostavila okupatorsku upravu. Mađarska je anektirala Prekomurje, Baranju i Bačku i držala pod okupacijom Međimurje. Bugarska je anektirala veći dio Makedonije i jugoistočnu Srbiju. Od preostalih dijelova Hrvatske, Bosne i Hercegovine te Srijema, njemački i talijanski okupatori stvorili su satelitsku tvorevinu, takozvanu Nezavisnu Državu Hrvatsku, u kojoj su doveli na vlast grupu od pet stotina ustaških terorista s Antom Pavelićem na čelu. Ova marionetska država nalazila se, međutim, pod njemačko-talijanskom paskom. Granica između njemačke i talijanske okupacijske zone išla je linijom Samobor-Jastrebarsko-Pisarovina-Glina-Bosanski Novi-Mrkonjić grad-Donji Vakuf-Bitovnja-Treskavica-Rudo. Faktički vlast u NDH obavljali su njemačko poslanstvo i njemački vojnoupravni zapovjednik u Zagrebu.

U novouspostavljenoj NDH živjelo je oko 6 milijuna stanovnika, od toga oko 3,5 milijuna Hrvata, oko 700 tisuća Muslimana i oko 1,800.000 Srba. Ustaški najamnici, čim su dovedeni na vlast u Hrvatskoj, bili su primorani da otvoreno pokažu svoje pravo izdajničko lice. Poglavnik NDH, Ante Pavelić, potpisao je 18. svibnja 1941. godine, u skadu s ranije preuzetim obvezama prema fašističkoj Italiji, tzv. Rimske ugovore kojima su Italiji predani gotovo cijela Dalmacija, dijelovi Hvatskog primorja Gorskog kotara. Preostali dio Hrvatske s Bosnom i Hercegovinom stavljen je pod protektorat Italije. Pavelić je ponudio talijanskom vojvodi od Spoleta „hrvatsku krunu kralja Zvonimira“. Ustaše su, nadalje, prepustili Mađarskoj Međimurje i Baranju, gdje su Mađari ubrzo počeli provoditi nasilnu mađarizaciju i progoniti hrvatsko stanovništvo. U samoj NDH njemačka nacionalna manjina dobila je poseban autonomni status s eksteritorijalnim pravima. Folksdojčeri su u sjeveroistočnom dijelu Hrvatske, s Osijekom kao centrom, imali povlašteni položaj i stvarno držali potpunu vlast, s posebnim vlastitim vojnim formacijama u krajevima gdje su prebivali.

Prorodna bogatstva i sav privredni potencijal Hrvatske i Bosne i Hercegovine podvrgnuti su totalnoj eksploataciji Njemačke i Italije i uključeni u njihove ratne potrebe. Radna snaga mobilizirana je za rad u vojnoj privredi Njemačke. Cijela NDH u potpunosti je uključena u osovinske ratne napore i pretvorena u privredni privjesak Njemačke i Italije, to je dovelo do još većeg pogoršanja ekonomskog položaja i do osiromašenja najširih narodnih slojeva.

Bojan Mirosavljev