Prigodni govor povodom 70. obljetnice formiranja XI. dalmatinske NOU brigade 2. listopada 2013.g. u gradu Vrgorcu PDF Print E-mail

„Neka se svaka Dalmatinska planina prometne u partizansku tvrđavu, Svaki naš zaljev u gusarsko gnijezdo protiv otimača našeg mora, Svaki naš otok u klisuru o koju će se razbiti lađa grabežljivog okupatora.“ (Iz poruke „Dalmatincima“ Vladimira Nazora, ožujak 1943.)

Dame i gospodo, poštovani borci NOR-a i hrvatski branitelji Domovinskog rata, drugarice i drugovi, dozvolite da vas, sve skupa srdačno pozdravim i ujedno zahvalim na dolasku kojim uveličavate Jubilej – 70. obljetnicu formiranja XI. dalmatinske NOU brigade, u ime, Predsjedništva SABA RH i zajednica udruga ABA s područja Dalmacije.

 

Položili smo cvijeće s pijetetom na čast i ponos boraca XI. NOU brigade, boraca iz ostalih dalmatinskih partizanskih brigada, hrvatske Partizanske mornarice, hrvatskih branitelja Domovinskog rata i svih nevinih civilnih žrtava.

Poštovani,

Godine 1941,; Dalmacija je imala 12.157 km/2, s oko 720.000 stanovnika. Hrvata je 80%, Srba oko 15%, a ostalih oko 5%. Područja koja su gravitirala Biokovu imala su 170.000 stanovnika. Kada je na Kraljevinu Jugoslaviju, 6.4.1941., izvršena agresija od faši-nacističkih država, uz pomoć kvislinških država i režima, područje Banovine Hrvatske, iz 1939.g., vojni časnik, u osobi Slavka Kvaternika, proglašava „Nezavisnom državom Hrvatskom“ (NDH), čije konture i bit, krajem 1939., su osmislili fašistički vođa Mussolini i nacistički Hitler, uz svestrani angažman vođe ustaško-terorističke organizacije u inozemstvu, dr Ante Pavelića. Proglašenjem NDH, faši-nacistički okupatori ostvarili su u njenom okrilju potpuni legalitet i legitimitetm za ostvarivanje osvajačkih ciljeva. Ustaški režim s oružanom silom, od samog početka, postao je nerazdvojna sastavnica neprijateljskih vlasti i oružanih snaga. K ustaški režim sve više i čvršće postaje okupatorska konstanta. Nerijetko, ispoljavajući, veća zvjerstva, od samog okupatora. Poraz faši-nacističkih snaga i kraj rata, kvinsliške vlasti (ustaške i četničke) s oružanim snagama, nakon kapitulacije fašističke Italije, nezaustavljivo, grabeći nogama i rukama, uskakajući u krilo nacističke Njemačke, nastavljajući krvavu borbu protiv vlastitih naroda, dajući do znanja narodima oko sebe i svijetu, da je moguć: „Rat i poslije rata“, što je nagnalo, s razlogom ili bez pobjednika, prilikom „čišćenje terena“ na grupna ili masovna pogubljenja, na kraju rata i u poraću. Osvetnička pogubljenja poraženih faši-nacističkih snaga, pratilo je i stradavanje nevinih civila, htjeli mi to priznati ili ne, ta događanja na nevinim civilima, ostavilo je mrlju na tijelu svete, herojske i pobjedonosne NOB-e Hrvatske.

Poštovani,

Biokovo, Mosor i Makarsko Primorje, s početka Drugog svjetskog rata postaju kolijevka – rađaonica otpora i utemeljenja prvih partizanskih jedinica, u organizaciji i rukovođenju KPH i KPJ, na čelu s J.B. Titom, imajući sve veću potporu i oslonac u većini naroda Biokova, Dalmacije i šire.

Nakon kapitulacije fašističke Italije, po čijem je čizmom stenjao dalmatinski narod, narod se odlučio na općenarodni ustanak protiv njemačkog okupatora i kvislinga (ustaša i četnika).

Nakon bitke na Neretvi i bitke na Sutjesci (prva polovina 1943.), u kojima su dalmatinski borci učestvovali u najvećem broju, iskazujući nadnaravno herojstvo, doživljavajući masovnu pogibelj, preživjeli borci vračaju se u svoju Dalmaciju, osim boraca Druge dalmatinske proleterske brigade. Borci Dalmacije, s novopristiglim dragovoljcima, čine Grupu NOP odreda, od čijih dijelova dolazi do formiranja XI. dalmatinske (Biokovske) brigade, 2.10.1943., u selu Kozice, Zabiokovlje. Brigadu su činili: Makarski, Imotski i Neretvanski odred. Brigadom je rukovodio Štab. Nakon primitka u svoj sastav 4. i 5. biokovski bataljun, imajući oko 1.000 boraca, 16.11.1943., postaje sastavnica 26. dalmatinske NOU divizije, koja je formirana 14. listopada 1943. u primorskom mjestu Podgora. Bila je to jedna od četri divizije, 8. dalmatinskog korpusa NOVH-e, koji je formiran 7. listopada 1943.

Borbeni put Brigade, u sastavu 26. dalmatinske NOU divizije nastavljen je do 4. svibnja 1945. Od tada, Brigada reorganizirana je u Moto-mehanizirani odred, postajući zasebna cjelina unutar 4. JA.

Brigada, od dana formiranja, djeluje na operativnim područjima Biokova, Makarskog Primorja i Srednjodalmatinskih otoka, gdje vodi teške borbe protiv njemačkih i kvisliških snaga, čiji nagli prodor u Srednju Dalmaciju, borce Brigade prisiljava na prebacivanje s priobalja na otoke Hvar i Vis. Nakon poznate smotre Prve dalmatinske NOU brigade i govora druga Tita, gdje je rekao „Tuđe nećemo svoje ne damo“, na otoku Visu (12.9.1943.), Brigada, s otoka Visa, učestvuje u pomorsko-desantnim napadima na njemačke snage na otocima: Mljetu, Korčuli i Braču, te u oslobađanju poluotoka Pelješca. Zajedno s Prvom dalmatinskom NOU brigadom razbija i uništava glavninu 369. njemačko-hrvatsku legionarsku „Vražiju“ diviziju, kod Vukova klanca, da bi nastavila borbeni put s ostalim dalmatinskim brigadama, oslobađajući: Omiš, Split i Trogir. Naročito se istakla u uništenju 893. puka, 264. njemačke divizije, na prometnici Šibenik-Drniš. U završnici „Kninske operacije“, uz njezino ime veže se „krvava Oštra glavica“. Nakon oslobođenja Dalmacije (4.12.1944.) i kratkog predaha, nastavlja borbeni put prema Hercegovini, pripremajući se za vođenje teške i krvave borbe za oslobođenje Širokog brijega. Pobjedonosno slavlje, Brigada je doživjela u Mostaru, nakon čega, nastavlja put za Igrane i Ravne kotare, učestvujući u oslobađanju: Like, Lapca, Bihaća i Gospića, od neprijateljskih i kvislinških oružanih snaga. U Završnoj operaciji, u desantu na otoku Krku i u oslobađanju Punata i Klane (Rječka operacija), i u Tršćanskoj operaciji. Završetkom Tršćanske operacije, Brigada, ojačana topništvom i oklopnim snagama, reorganizirana je u Moto-mehanizirani odred u sastavu Četvrte JA, nastavljajući borbeni put kroz zapadni dio Slovenije, da bi se locirala u područje Koruške – Celovac, gdje vodi oružanu krvavu borbu s kvislinškim oružanim snagama, u području Borovlja, desna obala Drave. Prisustvo Odreda na području Koruške, britanskim zapovjednicima nije bilo po volji. Bez obzira na sve poteškoće, Brigada završava časno svoj borbeni put, postrojavanjem 25. svibnja 1945.g. u Jesenicama, gdje zapovjednik Ivan Guvo predaje prijavak generalu Petru Drapšinu. Bila je to zadnja borbena smotra, nakon 600 dana provedenih u ratnim borbenim uvjetima, od 2.10.1943., na padinama legendarnog Biokova.

Od 26. svibnja 1945., brigada (odred) je izvan sastava 26. dalmatinske NOU divizije, zbog ulaska u sastav Prve tenkovske JA.

Tijekom borbenog puta, Brigada, osim borbenih djelovanja, imala je zapažene aktivnosti u: političkoj djelatnosti, kulturno-prosvjetnoj i sportskoj.

Kroz Brigadu je prošlo oko 3.500 boraca, od kojih je 533 poginulo (drugova 15,87% i drugarica 8,2%). Socijalnu strukturu, činili su radnici 18,76% i zemljoradnici 50,80%, a ostalo studenti, đaci, službenici, domaćice i dr. Od ukupnog broja, poginulo je 19 rukovodilaca. Od boraca Brigade, postalo je 8 generala i admirala. A, 69 dobilo je „Partizansku spomenicu 1941.“, dok su trojica proglašena Narodnim herojima. Među borcima bio je i jedan španski borac.

Brigada je zarobila oko 21.000 i oko 3.200 ubila neprijateljskih vojnika. Na području Koruške zarobila oko 17.300 i ubila 79 neprijateljskih vojnika.

Prvi zapovjednik Brigade je Bogdan Pecotić s otoka Korčule, a njegov zamjenik Gače Ivan iz Zagvozda. Drugi zapovjednik bio je Atlagić Milan, a zamjenik Krilić Andrija iz Bačine. Treći zapovjednik Ivan Guvo iz Čaporica, do kraja rata. Zapovjednici: Bogdan Pecotić, Ivan Guvo i Marević Stanko Prpić proglašeni su Narodnim herojima. Brigada je odlikovana sa dva ordena.

Na Spomen Brigadu, postavljeno je 15-tak Spomen obilježja, osim u selu Kozice i Spomen sobe u gradu Vrgorac, obilježja postoje i u Smokvici na o. Korčuli, otoku Vis i Krku, Koruška – na Vrišću i u hotelu „Kompas“, Kranjska gora.

Dakle XI. dalmatinska NOU brigada u toku NOB-e je bila i ostala Spomen i ponos naroda: Biokova, Makarskog Primorja, Neretvanskog kraja, Pelješca i otoka: Korčula, Mljet, Vis, Brač i Hvar.

Poštovani,

O partizanskim grupama, odredima, brigadama, divizijama i korpusima na najbolji način se izrazio, najveći protivnik komunizma u svijetu, Winston Cherchill, u britanskom parlamentu, kolovoza 1944. g., govoreći:

„Odlučili smo stati na stranu Tita, zbog njegove nepokolebljive i hrabre borbe protiv njemačke armije. Partizani su sada gospodari tamošnje situacije i predstavljaju smrtnu opasnost za Nijemce.

Oko ovih hrabrih snaga i u njihovim redovima razvio se jedan jedinstven pokret za slobodu cijelog naroda. Komunistima pripada čast, što su prvi započeli borbu. Ti valjani Titovi sljedbenici drže onoliko Nijemaca u Jugoslaviji, koliko ih drže kombinirane anglo-američke snage“.

Naša pokoljenja moraju znati, da su, upravo, partizani i antifašisti: otuđena, oteta i darovana ogromna hrvatska prostranstva, nakon pobjede u NOR-u, pripojili Matici zemlji - Hrvatskoj.

Međutim, posljednjih dvadesetak godina na opću žalost i nacionalnu sramotu, ta ogromna postignuća u NOB-i, jedino ne prihvaćaju domaći izrodi, šljam i lažni domoljubi, koji od 1990. do današnjih dana „riču“, nastojeći svesti NOB-u Hrvatske, njene partizanske borce i antifašiste, na Hitlerovu sintagmu „komunistički zločinci“. Revizionistički šljam i lažni domoljubi, osim toga, što nam ne daju mira; rušeći spomen obilježja iz NOBH pokušavaju, na sve moguće načine monopolizirati pravo na istinu i domoljublje, što rađa svojevrsni Zao duh, koji truje ponos pobjede i tugu za sve one koji su poginuli za slobodnu Hrvatsku.

Krajnje je vrijeme, da im se ne sklanjamo s puta i da ne okrećemo glavu, nego da im i s ovog svečanog skupa, odlučno kažemo, gdje im je mjesto. Mjesto svakom „smeću“ je na smetištu, a ne djela i ostavština narodnih heroja i boraca NOBH-e.

Antifašizam Hrvatske, ma što govorio ili pisao, nezamisliv je, ako u pobjedi NOB-e i u Domovinskom ratu ne vidimo jedan jedinstveni antifašizam hrvatske, čiji je pleter u temeljima suvremene Hrvatske, kao što je i u temeljima današnje civilizirane i demokratske Europe i ostalog suvremenog Svijeta. Bez antifašizma, ne bi bilo Hrvatske.

Poštovani,

Danas smo u gradu koji je, s gravitirajućom okolinom, u odnosu na broj stanovnika, dao mnogo boraca u NOB-i i u Domovinskom ratu. Mnogi od njih položili su svoje mlade živote za slobodu, naročito u bitkama na Neretvi i Sutjesci, u Kninskoj i Završnoj operaciji NOR-a. Mnogi nedužni civili stradali su od faši-nacističkih okupatora i njihovih slugu. Četničko klanje nedužnih civila u Zabiokovlju izazvalo je strašnu tugu i bol u narodu i „plač“ svakog biokovskog kamena. Biokovski narod do današnjeg dana nije prebolio četnička klanja, ne samo što su bili Hrvati, nego što su bili uz NOP, niti brojna pogubljenja od okupatora i ustaškog režima.

No, to nije sve, i od partizanskih ruku u ovom gradu velikom greškom koju je teško objasniti 15.6.1942.g. streljano je oko 30-tak nevinih civila, prilikom prvog oslobođenja grada Vrgorca.

S toga, u ime SABA RH molim obitelji i potomke strijeljanih nevinih civila, da oproste i da prime duboki izraz žaljenja. Pozivam Vas da im izrazimo naš pijetet minutom šutnje. Počivali u miru.

Takve strašne stvari, dešavaju se u svakom ratu, dok na nedužnim civilima nitko pametan ne može umanjiti, niti opravdati. Međutim, partizanski zločini ne mogu izbrisati činjenice da su partizani bili jedini koji su se digli na otpor i ustanak u obrani domovine, okupirane i podjeljene fašističke Italije i nacističke Njemačke. Također, nikad nitko neće moći zataškati kvislinške izrode i zločince. Dok god narod Hrvatske ne shvati i zauvijek zapamti („zabetonira“), da je poglavnik NDH, d. Ante Pavelić bio izdajnik i krvnik kakvog, do tada nije rodila hrvatska majka, domaće „hijene“ i dalje „čerupati“ pleter antifašističke Hrvatske i neprekidno narodu donositi nesreću, udaljavajući ga od MIRA I DOBRA.

Veliki Hrvatski pisac, Vladimir Nazor je napisao:

„Čuvajmo svoju čast i obraz ako mislimo da živimo na suncu

Božjem kao svaki oslobođeni i preporođeni narod“.

Smrt fašizmu – sloboda narodu!

Vrgorac, 02. listopada 2013.

Krešimir Sršen, prof.