Povodi Ispis

Šestog srpnja 1941. godine, zasjeda CK KPH u Zagrebu. Ilegalno je došao iz Beograda i Vladimir Popović, instruktor CK KPJ, koji je prenio odluku o dizanju ustanka. Osnovano je Operativno partijsko rukovodstvo kao vrhovno vojno zapovjedništvo partizanske vojske u Hrvatskoj i poduzeto više aktivnosti za pokretanje ustanka

 

 

Politbiro CKKPJ je 4. srpnja 1941. godine donio povijesnu odluku o otpočinjanju oružane borbe u svim krajevima Jugoslavije. Šestog srpnja 1941. godine, zasjeda CK KPH u Zagrebu. Ilegalno je došao iz Beograda i Vladimir Popović, instruktor CK KPJ, koji je prenio odluku o dizanju ustanka. Osnovano je Operativno partijsko rukovodstvo pri CK KPH (Rade Končar, Andrija Hebrang i Vlado Popović), kao vrhovno vojno zapovjedništvo partizanske vojske u Hrvatskoj, poduzeto je više aktivnosti za pokretanje ustanka i za osnivanje partizanskih jedinica.

Hrvatski je vojišni teritorij podijeljen na tri zone –središnja: Kordun, Bamnija, Lika i Gorski kotar s Hrvatskim primorjem (još se ne sagledava pitanje Istre); južna: Dalmacija i dijelovi bosanskog teritorija oko Livna; sjverna: Slavonija, Podravina, Hrvatsko zagorje. Krajem srpnja 1941. godine odlučeno je da se raniji vojni komiteti pretvore u operativna partijska tijela za vojna pitanja. Odlučeno je da se svuda osnivaju partizanski odredi, stvara slobodni tritorij i upute na teren delegati CK KPH radi pomoći i bržem razvoju ustanka i osnivanju partizankih jedinica.

Partijsko rukovodstvo

Zašto je onovano Operativno partijsko rukovodstvo pri CK KPH, a nije Glavni štab, kao što su osnivani u Srbiji, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini i u Sloveniji : nije poznato. U svakom sluičaju to bi bio bolji potez, piše dr. Nikola Anić usvojoj knjizi „Antifašistička Hrvatska“. Ovako imamo najviše vojno zapovjedništvo ustankom u Hrvatskoj, formirano od profesionalnih revolucionara, političara, a ne od vojnika. Takvih je kadrova CK KPH imao (Ivan Rukavina, Ivan Gošnjak…) koji su se poslije dokazali kao vrsni zapovjednici ključnih borbenih sastava. Nije ni dolazak Vladimira Popovića iz Beograda bilo najracionalnije rješenje. Situacija je na toj dužnosti tražila kvalificiraniju osobu.

Partizanske jedinice različito su se osnivale, nazivale i organizirale, isto kao što je bilo različitosti i u ustanku. Oržanim ustankom u Lici rukovodio je Okružni komitet KPH za Liku. U općini Srb i Lapac prije ustanka osnovano je desetak manjih gerilskih odreda,  tako da je u kolovozu postojalo 65 seoskih odreda, jačine 20-30 ustanika. Od njih nastaju čete. Početkom kolovoza osniva se Privremeni glavni štab gerilskih odreda za Liku, a 23. kolovoza 1941. godine Štab bataljuna gerilskih odreda za Liku, ujedinjen u sastav ustaničke Drvarske brigade.

Na Kordunu ustankom rukovodi Operativno partijsko rukovodstvo pri CK KP Karlovac. Odluka o dizanju ustanka donijeta je 19. i 20. srpnja, u šumi Abez kod Vrginmosta. Kordun se masovno digao na ustanak, sela su obrazovala front prema ustaškim posadama. Prvi odredi nose naziv sela u kojem nastaju, manjeg su sastava, obrazuju vojničke logore. Izvode diverzantske akcije, politički djeluju među narodom koji bježi i sklanja se u zbjegove pred ustaškim zulumom. Tek 13. kolovoza osniva se zajednička komanda za partizanske odrede Korduna i Banije. Na Baniji, ustakom i vojnim ustničkim jedinicama rukovodi isti Okružni partijski komitet, u Karlovcu kao i na Kordunu. Cijeli teritorij Korduna i Banije podijeljen je na šest rajona. U jednom rajonu se nalazilo 8-l0 odreda.

Trauma u Dalmaciji

U Gorskom kotaru i Hrvatskom primorju javljaju se prvi partizanski logori na Tuhobiću iznad Sušaka, blizu Crikvenice, Bribira, Drežnice i Delnica. Tijekom kolovoza i rujna 1941. godine obrazuju se Bribirski i Hreljinski NOP odred, a onda i Sušački. Veliko je značenje ovih odrda bilo i u tome što su ih najvećim dijelom činili Hrvati, a to je pozitivno djelovalo na ustaničku situaciju.

Dalmacija je doživjela najgoru ustaničku traumu od svih hrvatskih teritorija. Početkom kolovoza 1941. godine ilegalno stižu iz Zagreba delegati CK KPH Pavle Pap i Mirko Kovačevi „da ubrzaju prelazak s diverzantskih akcija na opći ustanak“.  Na sastanku Pokrajinskog komiteta KPH za Dalmaciju, održanom 7. kolovoza 1941. godine, odlučeno je da se „u roku od tri dana formira sedam partizankih odreda“ i prebaci ih se u Liku i Bosnu, u zaleđe oko Dinare, i počne s oružanim akcijama. Od 8. do 14. kolovoza osnovani su: Splitski, Šibenski, Vodičko-zatonski, Primoštensko-krapanjski, Solinski, Trogirski i Sinjski partizanski odred. Povjesničari tog razdoblja samo konstatiraju  da su „zbog nedovoljnih priprema i zbog slabe organizacije prebacivanja, skoro svi ovi odredi bili razbijeni ili su prestali da postoje, a neki se nisu ni potpuno oformili“.

Splitski partizanski odred je odmah razbijen kod Košuta blizu Dicma, a svi su od Talijana i ustaša pobijeni u Sinju, 26. kolovoza 1941. godine, što je krajnje negativno djelovalo   u Dalmaciji.

Partizanska veza

U sjeverozapadnoj Hrvatskoj i Slavoniji osnivanje prvih partizanskih oružanih formacija počelo je kasnije nego u ostalim krajevima Hrvatske. Obično se to tumači čestim provalama, hapšenjima i uništavanjem čitavih partijskih organizacija, utjecajem Mačeka… U srpnju 1941. godine, iz Zagreba se u istočni dio Zagrebačke gore upućuje partizanska grupa, koja se negdje naziva Zagrebačko-sesvetski odred. Na Žumberku se u kolovozu osniva NOP odred „Matija Gubec“ (početkom rujna razbijan kod Griča). Preko ova dva odreda išla je partizanska veza iz Zagreba prema Slavoniji i Moslavini, a druga za Kordun, Baniju, Liku i Dalmaciju.

Na području Hrvatskog zagorja, Moslavine, Kalnika, Bilogore formiraju se partizanske grupe koje vrše pripreme za početak oslobodilačke borbe i osnivanje partizankih odreda. U srpnju, kolovozu i rujnu 1941. godine imamo: Varaždinsko-ludbrešku grupu, Bjelovarsku, Križevačku, grupu kod Vojakovačkog Osijeka, Čazme, od kojih se osniva partizanska četa. Kod Slavonskog Broda postoji također partizanska grupa, iz koje nastaje partizanski odred „Matija Gubec“.

Četnički pokret

Poseban je problem bila Kninska krajina. Nakon 555 od ustaša ubijenih Srba, od dobro započetog ustanka, došlo je do rasipanja, stagnacije i nastanka četničkog pokreta, osnivanja četničkih jedinica. Sredinom srpnja 1941. godine dolazi do kontakata Talijana i dijela ustanika koji su se ubrzo deklarirali kao četnici. Na to je dosta djelovao Otrički sporazum Talijana i nekih ustaničkih kadrova u Lici 11. kolovoza 1941. Godine. Odmah poslije toga došlo je u Pađenima kod Knina, 15. kolovoza, do sastanka Talijna i nekih ustaničkih „čelnika“.

Okružni komitet KPH Like 11. rujna 1941. godine osudio je Otrički sporazum ocijenivši ga „da se time upreglo u kola talijanskih fašista“. U međuvremenu, osniva se i Štab četničkih odreda Kninske krajine. Do kraja 1941. godine postoje četiri četnička puka i dva odreda, iz čega početkom 1942. godine nastaje četnička Dinarska divizija.

Nesuglasja o ustanku

Edvard Kardelj, koji se tada nalazio u Zagrebu, 2. kolvoza 1941. godine, piše Titu da je „greška što je hrvatsko rukovodstvo predstavilo dvije etape oružane borbe: l. sabotaže i 2. partizanska dejstva“. To isto zaključuje i Vladimir Bakarić, a kritiziraju i drugi. Po Bakariću „na samom početku, sve do pred savjetovanje u Stolicama, mi smo smatrali da treba stvarati partizanske i diverzantske grupe. Zato smo vrlo veliku pažnju na početku bili posvetili diverzijama po gradovima, i to nas je stajalo užasno mnogo kadrova i desetkovalo organizacije. Išli smo zatim na stvaranje slabih jedinica na terenu“. Bakarić o Titovoj oduci o općenarodnom  ustanku navodi: „To je za nas bilo nešto novo. Jer, općenarodni ustanak to nisu diverzije, to nije mala grupa, to znači da treba voditi rat i da treba pobijediti“.

Bakarić se vjerojatno očitovao na odluku Politbiroa CK KPJ od 4. srpnja 1941. godine o otpočinjanju oružane borbe u svim krajevima Jugoslavije. Tito je u svojstvu komandanta NOPOJ razradio koncepciju ustanka kojeg je trebalo, primjenom partizanske taktike i organizacije, pretvoriti u općenarodni rat. Originalnost Titove koncepcije partizanskog rata bila je u tome što je razvijao one čimbenike oružane bobe koji je uzdižu na razinu svenarodnog oslobodilačkog rata. Tito je istaknuo načelo: „stalan kurs na nepekidnu oružanu borbu i jačanje oružane sile“. Glavno poprište borbe postaje široko prostranstvo teritorija, što je zahtijevalo preorijentaciju i prilagodbu rada Partije tim novim uvjetima, upućivanje komunista iz gradskih centara u partizanbske odrede.. Ta preorijentacija ogledala se i u tome što je Tito, kao vrhovni komandant, u rujnu 1941. godine iz  Beograda prešao na oslobođeni teritorij zapadne  Srbije.

Statična zaopovjedništva

Ipak se kao pozitivna konotacija ustanka u Hrvatskoj može navesti da je oružana borba počela, da su osnovane prve partizanske jedinice i prva zapovjednička tijela. Nema neke teške vojnoplitičke krize. Dalmatinski se slučaj nije prelio na druga podruja. Veliki su gubici u kadrovima, najviše u gradovima, što je shvaćeno kao problem i polako se vrši disperizija kadrova na najpogodnija područja.

U vrhu NOP-a Hrvatske bilo je nesuglasja, a i drugih pojava (slučaj Kopinič). U domeni vojne organiziranosti bilo je dosta šarolikosti. Negdje se dosta dugo ostalo na nivou oružanih partizanskih grupa vezanih za jedan teritorij, jedno područje, što nije bilo svrsishodno postojećoj vojnoj situaciji velike nadmoćnosti protivnika. Postupno se ostvaruje koncepcija pokretnosti jedinica, što se vidi kasnije u formiranju prvih samostalnih bataljuna. Vojno zaovijedanje ustaničkim jedinicama bilo je također heterogeno, različito. Dominiraju statična zapovjedništva, strogo vezana za jedno područje. Nije slučajno da je bilo velikih teškoća u borbenoj angažiranosti ustaničke vojske izvan mjesta rođenja.

U domeni ratne vještine hrvatsko se rukovodstvo NOP-a oslobodilo početnih grešaka oko djelovanja ustanka putem diverzija, sabotaža i atentata. Postupno je težište borbe usmjereno na oružane aktivnosti izvan gradskih podruja. Sada imamo više partizanskih napada na neprijateljske komunikacije, kolone, posade, zapovjedništva. U početku se radije ratovalo danju, sada se navikava na borbeno djelovanje noću, u slabijim uvjetima vremena. Sve je to davalo bolje rezultate. Ali je zato trebalo vremena, palo je dosta (nepotrebnih) žrtava.

Bojan Mirosavljev